I opet je na dnevnom redu pijetet, riječ koju uglavnom uopće ne razumiju oni koji je najviše zloupotrebljavaju. Jer, oni su jednostavno nepismeni. Nepoznavanje jezika na kojem misle i govore dovodi do nereda u njihovim glavama i u državi kojoj pišu zakone. Vlada će, kako je najavio premijer Plenković, uskoro pred Sabor uputiti prijedlog nekog novog zakona čijim bi donošenjem grad Vukovar trebao postati “mjestom posebnog domovinskog pijeteta”.
Već sam taj izraz duboko je problematičan i zabrinjavajući jer ukazuje na nerazumijevanje riječi pijetet na najvišoj državnoj razini. Rječnik hrvatskog jezika značenje riječi pijetet opisuje vrlo kratko i jasno: “duboko poštovanje prema kome ili prema čemu (obično prema mrtvima)”. Riječ pijetet latinskog podrijetla već sama po sebi zvuči uzvišeno i zato je prikladna za jezik protokola i posebnih prigoda. Zato je ne upotrebljavamo u svakodnevnom govoru i situacijama. Je li vam ikada palo na pamet da od nekoga tražite da vam pokaže malo pijeteta? Ne. Za sebe ćemo tražiti malo, barem malo poštovanja. Ili bismo to barem trebali činiti, osobito od države koja se prema svojim građanima vrlo često odnosi na način koji je potpuno suprotan poštovanju, a kamoli pijetetu, naime s prezirom.
Dakle, ako riječ pijetet već sama po sebi označava duboko poštovanje prema kome ili prema čemu, potpuno je suvišno, nepotrebno i jezično pogrešno dodavati joj pridjev “poseban”. Ali, hrvatski političari uglavnom svoj materinji jezik ne poznaju, a svojski se trude čitavu javnost i narod svesti na razinu svog neznanja. A kada neznanju pridodate demagogiju (za koju rječnik kaže: metoda kojom se služi demagog, obmanjivanje lažnim izjavama i obećanjima) onda dobijete gomilanje takvih riječi koje već samom pogrešnom upotrebom, protivno smislu jezika, uglavnom ne znače ništa.
Slično se čini i kada se riječ pijetet spaja s pridjevom domovinski. Pijetet se, kao što i rječnik kaže, obično iskazuje mrtvima, a za ljubav i poštovanje prema valjda još uvijek živoj domovini ima drugih riječi. Doduše, i s njima već imamo veliki problem jer su od prevelike demagoške upotrebe temeljito pohabane, izlizane i tako lišene svakog dubljeg značenja. Jedan srpski internetski rječnik malo opširnije i poetičnije opisuje značenje riječi pijetet (da, zamislite, i Srbi u svom rječniku imaju pijetet!), kao duboko poštovanje, pobožnu odanost i duboku, gotovo djetinje čistu ljubav punu zahvalnosti prema nekome ili nečemu, primjerice prema roditeljima ili prema najmilijim pokojnicima.
Pobožna odanost u duhu je latinske riječi “pietas” kojom su stari Rimljani nazivali jednu od najpoželjnijih građanskih vrlina koju od ljudi zahtijevaju i sami bogovi. Zato ona označava i religijsku pobožnost. Na jednom rimskom novčiću uz riječ “pietas” prikazan je lik trojanskog junaka Eneje kako iz zapaljenoga grada na leđima iznosi svog nemoćnog oca. U kršćanskoj terminologiji ta riječ koja označava pobožnost prema Bogu stopila se i sa značenjem pobožnog iskazivanja milosrđa prema ljudima, osobito onim slabima i nezaštićenima.
No, vratimo se na početak priče o Vukovaru kao mjestu “posebnog pijeteta”. Nije to izmislila Plenkovićeva vlada, nego Stožer za obranu hrvatskog Vukovara i to sa svrhom koja nema nikakve veze s bilo kakvim, a kamoli dubokim poštovanjem prema bilo kome. Još početkom studenog 2013. Statut Grada Vukovara izmijenjen je tako što je proširen njegov drugi temeljni članak koji opisuje i propisuje što Grad Vukovar uopće jest. Od tada u tom članku, između ostalog, piše: “Područje Grada Vukovara mjesto je posebnog pijeteta na žrtvu Domovinskog rata”.
I već šest godina tako piše i nikome nije palo na pamet da ispravi nakaradnu pogrešku koja jasno ukazuje da oni koji su to predložili i izglasali ne znaju što riječ pijetet znači i na koji se način, u prvom redu gramatički, upotrebljava. Posebni pijetet “na žrtvu Domovinskog rata”?! I zašto ne na žrtve?
Ne treba se čuditi što su predlagači takve jezično i logički neispravne formulacije nepismeni, jer, podsjetimo, razlog zbog kojeg su uopće posegnuli za pijetetom bila je borba protiv dvopismenosti u Vukovaru, odnosno ozakonjenje onoga što su već prije toga učinili čekićima: zabrana upotrebe ćirilice u javnom prostoru i u lokalnoj samoupravi. Zbog toga su u isti članak Statuta uveli i redak koji kaže: “U Gradu Vukovaru službeni jezik i pismo su hrvatski jezik i latinično pismo”.
Sjetimo se i kako je te 2013. godine 18. studenog iskazan taj njihov “pijetet na žrtvu Domovinskog rata”: organiziranjem druge vukovarske kolone i prezirom prema tadašnjim predstavnicima državne vlasti koja tim “pijetetlijama” nije bila po volji. Tomislav Josić danas je predsjednik Savjeta za branitelje vukovarskog gradonačelnika Penave. Sam se ovih dana pohvalio da je sudjelovao u izradi tog novog zakona kojim bi odredba iz Statuta Grada Vukovara trebala biti potvrđena i učvršćena i na višoj zakonodavnoj razini.
Ali, ne i na najvišoj. Josić, naime, donošenje takvog zakona podržava, ali već unaprijed njegovim dosezima nije zadovoljan, pa kaže: “Glavnih promjena nema, pogotovo što se tiče problema koje smo imali oko postavljanja dvojezičnih ploča. O tome nema ni govora u novom zakonu.” I još je dodao: “Na žalost taj novi zakon ne može mijenjati Zakon o pravima nacionalnih manjina koji je na ustavnoj razini”. Kaže on – na žalost!
Dakle, ako ostane na vlasti, HDZ će za sljedeće izbore valjda morati predložiti da se Vukovar kao “mjesto posebnog domovinskog pijeteta” unese u sam Ustav RH. Jer, što će nam pijetet ako njime ne možemo zabraniti i razbiti ćiriličnu ploču? Hrvatski bi političari i politikanti najprije trebali iskazivati pijetet prema hrvatskom jeziku i smislu riječi kojima čekićaju. Tada bismo se možda od njih mogli nadati barem mrvici poštovanja i milosrđa prema svim svojim građanima.
Za svaki clanak doticni pofuk zasluzuje crveni karton od strane vecernjakovog cinovnika ali ga nikada ne dobije. Pa se pitam je li upravo on taj cinovnik koji zabranjuje na dva ili sedam dana pristup forumu svima cije je misljenje razlicito od njegovog?