Udruga Hrvatski pravoslavni centar iz Vukovara ponovno je, kao i prije godinu dana, na domjenku u Dicmu u povodu pravoslavnog Badnjaka i Božića po julijanskom kalendaru najavila osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve. Predsjednik udruge saborski zastupnik Domovinskog pokreta (DP) Predrag Mišić smatra da bi do cilja mogli i prije petogodišnjeg roka koji su si sami zadali. Odmah je reagirao predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) i Srpskog narodnog vijeća (SNV) prof. dr. Milorad Pupovac, koji je na božićnom prijmu SNV-a u Zagrebu okupio politički vrh. Njemu inicijativa nije mila jer je Hrvatska pravoslavna crkva, kazao je, osnovana za vrijeme ustaškog režima i služila je za "nečasne vjerske i političke ciljeve". Upitali smo Domovinski pokret zašto misle da bi trebalo osnovati Hrvatsku pravoslavnu crkvu (HPC) i kakvi su im planovi s tom inicijativom. Za Večernjakov Obzor kažu da kao politička stranka mogu samo podržati Ustavom zajamčenu slobodu vjeroispovijesti koja se odnosi na sve građane, pa tako i na Hrvate pravoslavne vjere, a nipošto ne mogu, niti trebaju, sudjelovati u osnivanju vjerskih zajednica.
– Saborski zastupnik iz kluba DP-a Predrag Mišić na čelu je udruge građana Hrvatski pravoslavni centar koja ima svoje ciljeve. Mi podupiremo vjernike u njihovu pravu na vjersku zajednicu reguliranu zakonima Republike Hrvatske jer ne vidimo zašto bi se pravoslavne Hrvate na bilo koji način diskriminiralo. Podupiremo svako nastojanje da ljudi konzumiraju svoja ustavna prava i slobode, a politika ne bi trebala biti zapreka na tom putu. Upravo zato smatramo da je izjava Milorada Pupovca o tome da ovu i slične inicijative treba zaustaviti sramotna i potpuno suprotna demokratskim praksama. Političkim miješanjem u vjerska pitanja Pupovac narušava princip sekularnosti i upravo je on taj koji, nažalost, pokazuje tendenciju baštinjenja praksi iz nekih mračnih vremena za koje pokušava optužiti DP. Za razliku od Pupovca, DP je za slobodu, a ne totalitarističke zabrane. Smatramo da je Srpska pravoslavna crkva parapolitička organizacija koja već više od sto godina ruje protiv hrvatske slobode i samostalnosti, a budući da i ona kao takva ima slobodu djelovanja u samostalnoj Hrvatskoj, ne vidimo nikakav problem da postoji i druga pravoslavna zajednica u kojoj se pronalaze oni koji žele očuvati svoju pravoslavnu vjeru i identitet bez velikosrpskog političkog dodatka – ističu u DP-u koji se odmah okomio na Pupovca.
On pak za Obzor ističe da sve dosad pokretane inicijative za osnivanje HPC-a karakterizira javna politička kampanja protiv SPC-a s ciljem "stvaranja omraze prema njoj u općoj populaciji, s ciljem zastrašivanja njezinih vjernika i s ciljem sprečavanja njezine pripadnosti cjelini SPC-a". Sva ta tri cilja suprotna su, smatra, važećem međunarodnom poretku, od Opće deklaracije o ljudskim slobodama i pravima, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Europske konvencije o ljudskim pravima do Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica i Zakona o suzbijanju diskriminacije.
– Pozivanje na popis stanovništva prema kojem postoji jedan broj osoba koji se izjašnjavaju kao pripadnici pravoslavne vjere i kao pripadnici hrvatskog naroda netransparentan je i pogrešan argument, posebno u okolnostima etničke nesigurnosti ili pribjegavanja etničkoj mimikriji zbog straha od diskriminacije. Inicijative za formiranje Hrvatske pravoslavne crkve na različite su načine povezane s ustaškim pokretom, NDH i Zakonskom odredbom o HPC-u od 3. travnja 1942. Inicijative su s NDH i tom Zakonskom odredbom povezane ne samo nazivom, simbolima i pozdravima nego i već spomenutom kampanjom protiv SPC-a i pripadnika srpskog naroda s ciljem stvaranja straha, ograničavanja vjerske slobode i poticanja na vjersku i etničku asimilaciju. S obzirom na živu svijest koju pripadnici srpskog naroda i vjernici SPC-a u Hrvatskoj imaju o historijskom iskustvu s HPC-om, takve inicijative i njihovo javno djelovanje trebale bi biti tretirane na isti način na koji su tretirani svi oni koji u javnom prostoru simbolima, znamenjem ili tekstualnim ili vizualnim porukama potiču na vjersku i nacionalnu mržnju i veličaju zločinačke režime – kaže Pupovac.
Prof. dr. Željko Pavić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Osijeku ističe da je Hrvatska vjerski pluralno društvo, a zakonska procedura osnivanja vjerskih zajednica je poznata. – U tom smislu nema ništa problematično da skupina građana osniva vjersku zajednicu, ako je sve u skladu sa zakonskim preduvjetima. S druge strane, poznata je povijesna pozadina osnivanja tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, odnosno etno-religijski inženjering koji je bio cilj njezina osnivanja. Iako je religija uvijek socio-kulturno ukorijenjena i nemoguće je posve izbjeći njezinu politizaciju, politički bi se akteri svakako trebali suzdržati od izravnog zahvata u religiju, odnosno trebali bi je prepustiti vjerskim zajednicama i samim vjernicima. U ovom slučaju ne vidim jasnu masovniju bazu vjernika koji bi činili ovu vjersku zajednicu, s obzir na to da i zakon za osnivanje traži minimalni broj vjernika, članova. No, ako ona ipak postoji i ako je riječ o inicijativi samih vjernika, pretpostavljam da nema prepreka za njezino osnivanje – kaže Pavić.
Njegov kolega s Odsjeka za sociologiju Fakulteta hrvatskih studija doc. dr. Erik Brezovec napominje da inicijative za pokretanjem HPC-a nisu toliko rijetke i u novijoj hrvatskoj povijesti bilo je nekoliko pokušaja pokretanja. – Bitno je naglasiti da je jedan dio tih inicijativa bio iznimno politički motiviran. Rekao bih da je i u ovom slučaju riječ o političkim motivima, dok oni vjerski ostaju u pozadini, ako ih uopće i ima. Barem u Hrvatskoj takva nacionalizacija religije, a zatim i religizacija nacije, mora pripasti prošlosti, a ne budućnosti. Također, smatram da ovomu ne treba pridavati preveliku pozornost. HPC je malo izgledna iz nekoliko razloga. U prošlost HPC-a, čak u argumentaciji ovoga, nema ni potrebe ulaziti. Dovoljne su činjenice iz sadašnjosti. Prvo, inicijativu treba pokrenuti zajednica vjernika, a ne političari na pozicijama moći. Već se ovdje može uočiti nepoštivanje religijskog i samih vjernika. Poistovjećivanje, u tom smislu, SPC-a isključivo s nacionalističkim notama opasno je zbog stvaranja predrasuda i stigmatizacije vjernika, a ne osvrt na opasnosti s "vrha" ili pak Srbije koja je u fokusu stranke koja ovo zagovara. Drugo, nova pravoslavna crkva mora biti priznata od ostalih autokefalnih crkvi. To je trenutačno dosta izazovno s obzirom na suvremeno geopolitičko stanje. Treće, matična crkva, u ovom slučaju SPC, mora prihvatiti ovaj rasplet događaja – kaže Brezovec. Podsjeća da u Hrvatskoj, prema posljednjem popisu stanovništva Državnog zavoda za statistiku, živi 123.892 Srba.
– Ako i pretpostavimo da je jedan dio ovih Srba, a vjerojatno i većina, pravoslavne vjeroispovijesti, tada možemo razumjeti i ovaj protekcionistički stav. Pravoslavaca je u Hrvatskoj po zadnjem popisu 128.395, ali tu moramo uzeti u obzir da u Hrvatskoj postoji značajni broj Crnogoraca i drugih etničkih pripadnosti koje se potencijalno izjašnjavaju kao pravoslavci. Dakle, Hrvatska pravoslavna crkva po sebi i nema baš prevelikog smisla, barem u onom religijskom. Ona potencijalni smisao može tražiti u političkim sferama, ali to samo po sebi treba izbjegavati. I zadnje, što je možda i jedino teoretski moguće, ekumenski patrijarh iz Carigrada izdaje dokument o autokefalnosti. Ipak, i ovo je vrlo teško moguće, ako u obzir uzmemo neke od ideja prezentiranih na Svetom i Velikom saboru Pravoslavne crkve 2016. godine na Kreti – ističe Brezovec. Tamo se, pojašnjava, jasno navelo da autokefalne Crkve ne predstavljaju konfederaciju Crkava, nego čine jednu Pravoslavnu crkvu.
– Težnja za HPC-om, posebice ovako motivirana kako je, kosila bi se s idejama koje su prezentirane na tom saboru. Dakle, osnivanje HPC-a, barem po mom mišljenju, trenutačno nije moguće bez izazivanja većih sukoba. U konačnici, SPC djeluje i u nekim drugim zemljama, na primjer u Austriji, gdje postoji značajan broj pravoslavaca. Umjesto da se služimo religijom u svrhu politike, možda bismo se trebali orijentirati na politički dijalog na međunarodnoj razini. Korištenje religije u političke svrhe mnogo govori o onima koji to čine. U konačnici, bio bih slobodan ocijeniti da u Hrvatskoj imamo puno ozbiljnijih problema kojima bi se ljudi koji sudjeluju u vlasti trebali baviti – zaključuje Brezovec.
Novoosnovana vjerska zajednica, uz zahtjev za upis, državi mora dostaviti i akt iz kojeg je vidljivo da ima najmanje 500 vjernika, akt iz kojeg je vidljiv sadržaj i način očitovanja vjere, obavljanja vjerskih obreda, područje i način djelovanja vjerske zajednice te akt iz kojeg je vidljivo da je novoosnovana vjerska zajednica kao zajednica vjernika prije podnošenja zahtjeva bila upisana u registar udruga najmanje pet godina. Na jednoj od svojih sjednica i Biskupska komisija Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam imala je na dnevnom redu osnutak HPC-a. To se pitanje, rečeno je, ne odnosi na Katoličku crkvu, već je to je unutarnja stvar Pravoslavne crkve, njezina vodstva i vjernika, njezine organizacije i zakonitog djelovanja u Hrvatskoj. Kao što načelno nije moguće prihvatiti da neka pitanja Katoličke crkve i vjere rješavaju pripadnici drugih vjerskih zajednica ili političari, ne može se prihvatiti s naslova vjere da to rade katolički vjernici s obzirom na druge vjerske zajednice. Oni koji se zauzimaju za osnivanje HPC-a polazeći od protusrpskih stavova i isključivosti prema SPC-u, svode pitanje vjerske eklezijalne naravi na političko-nacionalnu razinu, poručili su hrvatski biskupi.
Dr. Hrvoje Klasić, profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, naglašava kako nema spora o tome da vjernici imaju pravo osnivati vjerske zajednice ako su u skladu sa zakonima, pa tako i u ovom slučaju. – No, ne sviđa mi se kada iza inicijative stoji neka politička stranka. U ovom konkretnom slučaju to je DP, što nevjerojatno podsjeća na jedinu inicijativu u prošlosti, kada je HPC doista i osnovana, a tada je iza inicijative stajao ustaški pokret. Dakle, čini mi se da su ciljevi u obje inicijative slični, a to je da se na neki način izbriše srpski identitet, a ostavi pravoslavni, građanima koji se izjašnjavaju kao Srbi pravoslavci, da im se ostavi mogućnost da mogu biti pravoslavci, ali da ih se učini politički Hrvatima, tako da budu Hrvati pravoslavci. Ne vidim u tome problem ako doista pravoslavni kršćani koji žive u Hrvatskoj žele biti Hrvati po nacionalnosti, a pravoslavci po vjeroispovijesti. To je skroz O.K., no stvari, kažem, previše podsjećaju na ono što se odigravalo 1942. godine – kaže za Obzor povjesničar Klasić.
Dodaje kako je dva mjeseca nakon osnivanja HPC-a 1942. određeno, među ostalim, da poglavara HPC-a imenuje poglavnik kojem polaže i prisegu. Za prvog čovjeka hrvatskih pravoslavaca tada je, kaže, bio postavljen jedan ruski svećenik, Germogen se zvao, koji je nakon Oktobarske revolucije pobjegao iz Rusije i nastanio se u manastiru Hopovo na Fruškoj gori.
– Zašto je došlo do osnivanja HPC-a? U principu na inicijativu njemačkih agenata Trećeg Reicha u Zagrebu. Ustaški plan rješavanja srpskog pitana, da tako kažem, koji je uključivao progone i masovna ubojstva, prekrštavanja i odvođenja u koncentracijske logore, nije uspio. Ne samo da nije uspio već je razbuktao pokret otpora i ustanak. Srpsko stanovnišvo počelo se masovno priključivati partizanskom pokretu i to je Nijemcima počelo predstavljati problem. Utjecali su na ustaški režim da nešto proba promijeniti, i tako je, među ostalim, krenula ideja da se Srbima zabrani upotreba nacionalnog imena, ali da im se dopusti da ostanu pravoslavci. To je napravljeno osnivanjem HPC-a. Kako su pravoslavne crkve autokefalne i s obzirom na to da se SPC smatrala autokefalnom za Srbiju, odnosno za Kraljevinu Jugoslaviju koje više nema, ideja je bila da se onda u novoj državi osnuje autokefalna Hrvatska pravoslavna crkva, kao što postoji autokefalna crkva u Rusiji, Bugarskoj, Grčkoj ili Srbiji – objašnjava Klasić. Inicijative o osnivanju HPC-a pojavljuju se, kaže, s vremena na vrijeme.
– DP je trenutačno u koaliciji s HDZ-om, a predstavnici HDZ-a i Vlade uvijek dolaze na božićni domjenak koji organizira SNV i na kojem su pripadnici SPC-a. Valjda kako bi pokazali svoj ekumenizam, kako ne bi oslabjeli pred svojim biračkim tijelom i ugrozili koaliciju, u DP-u su odlučili na taj dan doći onim pravoslavcima za koje oni smatraju da su im poželjni pravoslavci. Htjeli su pokazati da oni nemaju problema s pravoslavljem, nego sa SPC-om – smatra Klasić. Povremeno se u medijima nađe i informacija da je Hrvatska pravoslavna crkva postojala još u 17. stoljeću. O tome je pisao arhiepiskop Aleksandar koji je lani predstavio svoju najnoviju knjigu "Hrvatska pravoslavna crkva – preporod" u više gradova u Hrvatskoj. Tvrdi da se u Hrvatskom kraljevstvu HPC nazivala Karlovačka arhiepiskopija, da je 1942. samo bila obnovljena i potom ugašena na kraju Drugog svjetskog rata. On ju je, tvrdi, obnovio 2012., no država je odbija registrirati kao vjersku zajednicu. U evidenciji vjerskih zajednica postoje Makedonska i Bugarska pravoslavna crkva upisane 2003., dok je Crnogorska pravoslavna crkva upisana 2006. Klasić, međutim, smatra da HPC nije postojala prije 1942.
– Mene to nevjerojatno podsjeća na priču o pozdravu "za dom spremni" koji nije nikakav stari hrvatski pozdrav, nego su ga izmislile ustaše 30-ih godina prošlog stoljeća. HPC nikad nije postojala pod tim imenom prije 1942. Nisam vidio dokaze o tome, kao što nitko nije nikad pokazao dokaz da je "ZDS" stari hrvatski pozdrav. To da je u 17. stoljeću postojalo nešto što se zvalo Hrvatska pravoslavna crkva, ne bi iznenadilo samo mene nego i svjetsku javnost – zaključuje Klasić.
GALERIJA Ljudi se i dalje zafrkavaju na račun izbora. Ovo su najbolje šale s društvenih mreža
Ono, kad se pila okrene naopako. Dakle, nije osnovni problem utjecaj HPC na vjernike, nego što bi se onemogućilo subverzivno djelovanje SPC, kao nositelja ideje "srpskog sveta".