Hotel New Yorker u kojemu je Tesla umro 7. siječnja 1943. otvoren je 1930. godine. Tada je imao više od dvije tisuće soba na 42 kata i dičio se najsofisticiranijom i najnaprednijom tehnologijom tog doba. I dandanas je tehnološka grdosija. Tesla se u hotel uselio tri godine nakon otvaranja, u sobu 3327 u kojoj je i umro. Usto se služio i sobom 3328, stvarajući tako mali apartman na 33. katu. Glavna soba 3327 zapravo je skučeni sobičak u koji su danas nagurana dva kreveta, s jedva dovoljno mjesta da se prođe pokraj njih kako bi se došlo do prozora odakle puca pogled na Manhattan.
New Yorker predstavlja zadnju etapu Teslina života, ali i nastavak trenda na kojemu je izumitelj tvrdoglavo inzistirao. Želio je živjeti u hotelima, i to besplatno. Pretpostavljalo se da je smatrao kako mu to “svijet duguje”. Zbog te je mušice pretrpio brojne štete – nastradala je njegova reputacija, ali i poslovni planovi. I što je zapravo jednako tako loše – umro je kao siromašni genij.
Pričalo se da je neugodan
W. Bernard Carlson, profesor tehnologije na School Engineering and Applied Science te profesor povijesti na virginijskom sveučilištu, napisao je knjigu “Tesla – izumitelj električnog doba”, što je do danas najtemeljitija biografija Nikole Tesle, te pokušao objasniti zašto Tesla završio u takvom siromaštvu.
– U nekom trenutku 30-ih godina kompanija Westinghouse počela mu je isplaćivati smiješno skromnu mirovinu, čini mi se da je bila riječ o stotinu dolara mjesečno. Isto je otprilike u to doba učinila i Kraljevina Jugoslavija, također mu je dala mirovinu. No dio je problema u tome što je Tesla sve uložio, sve što je imao, a to je uključivalo i zaradu od tantijema, na projekt u Wardenclyffeu. Kada je to završilo, bankrotirao je. K tome, već je i kao dijete bio oprezan s ljudima, odrastate na granici Austro-Ugarske, u Hrvatskoj, a Srbin ste, odrastate u jednom napetom okruženju. I onda dolazite u komplicirano američko društvo, susrećete se s različitim ljudima, pa i Srbima i Hrvatima, sve vas to zbunjuje, tako Tesla i nije stekao mnogo prijatelja, što mu je dodatno otežalo situaciju. Nije imao mnogo prijatelja čak ni u struci – objašnjava Teslin biograf.
Jedan drugi njegov biograf, Marc Seifer, raspliće Teslinu opčinjenost hotelima. Naime, Tesla se u hotel Waldorf Astoriju preselio odmah kad je otvoren, oko 1897. godine. U to je vrijeme taj hotel zaista bio najelegantniji i najskuplji u gradu. Tamo su odsjedali kraljevi i kraljice, šefovi država, milijarderi, sam vrh društvene elite. Tesla je bio blizak prijatelj s vlasnikom Johnom Jacobom Astorom, jednim od najbogatijih ljudi na svijetu, a nakon nekog vremena jednostavno je prestao plaćati sobu. No Astor mu je dopustio da ostane besplatno živjeti jer je, između ostalog, uložio u Tesline projekte.
No kad je Astor 1912. umro, renta je postala problem. Do tog je trenutka Tesla hotelu već dugovao 20 tisuća dolara. Novom vlasniku Georgeu C. Boldtu, koji prema Tesli nije imao sentimentalan, već sasvim poslovni odnos, Tesla je bio prisiljen platiti dug pa mu je kao osiguranje prepisao toranj Wardenclyffe i laboratorij na Long Islandu. Tesla nikako nije isporučivao novac pa je Boldt toranj jednostavno srušio i prodao ga u staro željezo. Tesla je na to podivljao i tužio ga tvrdeći da ga je Boldt oštetio za 65 tisuća dolara, ali je isto tako glatko izgubio na sudu kad je Boldt pokazao Teslin dokument kojim mu de facto predaje vlasništvo nad Wardenclyffeom. Tesla se tada preselio u hotel Pennsylvaniju, odatle je otišao u St. Regis, pa nastavio svoj hotelski život u Governor Clintonu.
– Sve su to vrlo skupi i ugledni hoteli, a u svima je Tesla tvrdoglavo ustrajao na tome da ne treba plaćati najamninu. Ostao im je dužan tisuće dolara i pratio ga je zao glas kako je riječ o protuhi koja ne plaća račune. Ipak, uspio je iznajmiti dvije sobe u New Yorkeru. Kad su ga iz hotela stisnuli da plati, Tesla je pak stisnuo Westinghouse Company zbog neisplaćene zarade. Postigli su sporazum – Westinghouse će financirati Teslin boravak u New Yorkeru sve dok ovaj to želi. Tako je Tesla postigao ono što je želio – besplatno je živio u otmjenim hotelima – objašnjavao je Seifer.
Teslin nećak William Terbo sa svojom majkom Alice bio je u posljednjoj Teslinoj sobi u New Yorkeru prije 80 godina: tad ga je vidio prvi i posljednji put.
– Živjeli smo u Detroitu, a ljeta bismo provodi na obali New Jerseya. Izravne veze između dvaju gradova nije bilo pa smo putovali naizmjenično, jedne godine preko Washingtona, a druge preko New Yorka, te bismo u tim gradovima proveli nekoliko dana. Bilo je to 1939. ili 1940., putovali smo kući preko New Yorka. Mama mi je obećala da će me odvesti u Radio City Theater i bio sam iznimno uzbuđen. A onda me, na prijevaru, odvukla u New Yorker kako bi posjetila Teslu. Ne mogu opisati koliko mi se nije dalo ići nekom starcu. Bio sam ljutit i neraspoložen – ispričao je Terbo koji je i sam umro prije godinu i pol dana.
Ni Tesla nije bio ništa bolje volje, ionako ga je pratio glas da zna biti oštar i neugodan. Pogotovo se razljutio kad ga je Alice upitala treba li mu novac, što je smatrao svetogrđem. Gospoda nikada ne razgovara o novcu, govorio je.
– Mene je pak zagrlio, a onda mi razbarušio kosu. Nije mi se ta epizoda uklapala u Teslin imidž o kojem sam doznao godinama kasnije kad sam slušao i čitao o Teslinim fobijama od zaraze. Mislim da je u mojoj mami vidio svoju majku. Obje su izgubile starije sinove. Teslina majka njegova brata Danu, što je Teslu progonilo cijeli život, a moja majka izgubila je mojeg starijeg brata. Oba dječaka umrla su u istoj dobi, a i dobna razlika između nas je bila ista – govorio je Terbo.
Prisjetio se i kako se Tesla teško kretao jer je osjećao posljedice nesreće. Naime, nekoliko mjeseci poslije njegova 81. rođendana, u jesen 1937., dok je pregovarao s izaslanicima ministarstava rata Jugoslavije, Čehoslovačke, Engleske, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država, pregazio ga je taksi. Iako je slomio tri rebra, nije želio ići liječniku, nego se nekako sam dovukao do hotela. Dugo se oporavljao i povremeno ležao gotovo šest mjeseci dok mu ozljede nisu zacijelile.
Kad je pred kraj života otkrio ljubav prema golubovima, dokopao se nešto novca i angažirao zaposlenike Western Uniona da ih svakodnevno hrane. I sam ih je hranio, posebno u obližnjem Bryant Parku u kojemu je provodio dosta vremena, te im postavljao kućice. Posebno se vezao za jednu bijelu golubicu, a pred kraj života otkrio je i kako mu je ona navijestila smrt.
“Dok sam ležao u krevetu, u mraku, kao i obično rješavajući probleme, moja ljubljena golubica uletjela je kroz otvoren prozor i stala na moj stol. Kad sam je pogledao, znao sam da mi želi reći da umire. Tada, kad sam primio njezinu poruku, iz očiju joj je zasjala svjetlost. Moćne zrake svjetlosti. Kad je taj golub umro, nešto je nestalo iz mog života. Znao sam da je moje životno djelo završeno”, pisao je Tesla.
“Umro kao crna sirota”
Nakon Tesline smrti, nećak Sava Kosanović morao je donijeti odluku o vjerskom obredu pogreba. Naime, izbio je sukob između njega i Konstantina Fotića, veleposlanika Kraljevine Jugoslavije u Washingtonu na četničkoj liniji Draže Mihailovića, koji je želio preuzeti sve u svoje ruke. Poglavar Srpske pravoslavne crkve u SAD-u, episkop Dionisije, po nekim je izvorima odbio održati obred zbog činjenice da je Teslino tijelo trebalo biti kremirano. No hrvatski književnik, povjesničar i diplomat Bogdan Radica navodi sasvim druge razloge.
“Kosanović je odbio da pravoslavni obred izvrši episkop Dionisije, koji je bio nasrtljivi napadač na sve što je hrvatsko, i predao je službu Dušanu Šukletoviću, dok je protestantski biskup Manning od katedrale Saint John de Divine predsjedao vjerskom obredu. Pogrebu su prisustvovali članovi vlade Jevtić, Čubrulović, Snoj i ban Šubašić“, piše Bogdan Radica.
Fotić je na pokopu predstavljao kraljevsku vladu jer je poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Washingtonu platilo sve pogrebne troškove budući da je Tesla, kako piše i Radica, “umro kao crna sirota”.
Ima u beogradu zbar milenko kosanović, rodom iz Plaškog, četnički vojvoda koji nije odgovarao za zlodjela