Poseban osjećaj obuzima čovjeka kad raspolaže društvenim sredstvima, upotrebljava ih i troši. I u demokraciji je na najvišim, nižim i najnižim razinama vlasti u ljudima ostalo nešto od despotske moći – država, to sam ja, a državno je moje. S tom samovoljom sisačko-moslavačka županica Marina Lovrić Merzel novcem županije kupovala je darove za moćne članove SDP-a koji su na vrlo visokim i utjecajnim dužnostima.
Znala je da novac nije njezin, ali je također znala da će dar biti prihvaćen kao njezin, da će darivani biti njoj zahvalni, pa ako bi i znali da nije riječ o njezinu privatnom trošku. U rasipanju društvenoga ima raspojasanosti koje se, koliko god po prirodi bili rastrošni, čuvamo kad trošimo svoje, jer znamo da nas ta raspojasanost ugrožava. Svijesti o tome da bi mogla ugroziti državu među političarima ima vrlo malo, u politiku se i ide zbog nedostatka odgovornosti, to jest zbog prilike koju nam ona daje da uzimamo što nije naše.
Kad se Zoran Milanović zrakoplovom Vlade koristi za privatne svrhe, kad državnim helikopterom s obitelji na ljetovanju leti od državne vile do državne vile, onda on čini isto što čini Marina Lovrić Merzel kad viskije, bajadere, mesne plate, šalove, rukavice, kravate... kupljene županijskim novcem šalje ministrima Mrsiću i Bauku, ministrici Mrak Taritaš, ravnateljici Porezne uprave, svojoj prijateljici Nadi Čavlović Smiljanec i drugima. U posljednje vrijeme često se piše o tome kako država pravi ovrhe ljudima kojima duguje mnogo više nego oni njoj, dok istodobno vlast, kad joj je to u interesu, nekim tvrtkama oprašta stotine milijuna kuna poreznih dugova. Tako će oprostiti dug najvećoj novinskoj kući u zemlji, EPH-u, jer o njoj ovisi, u njezinim će se izdanjima zauzvrat podrivati oporba i stvarati kakva-takva pozitivna slika o Kukuriku koaliciji. A razmjeri toga milijardskog duga kreću se u razmjerima svota koje Hrvatskoj kao štednju (to jest zakidanje građana) nameće Europska unija kako bi se smanjio proračunski deficit.
To je ono samovoljno, despotsko u vlasti koja je spremna ugroziti državu da bi opstala, jednako darivanjem kravata, rukavica i parfema, uporabom državnih letjelica u privatne svrhe i otpisivanjem nepojmljivo visokih dugova. Nesposobna da pokrene gospodarstvo, koje, štoviše, sve dublje tone, nesposobna da zaustavi sve veće siromašenje ljudi, sve veći odljev mozgova i stanovništva u inozemstvo, ova vlast se svela na puki nagon samoodržanja. Država joj je postala nevažna, građani su joj postali nevažni, ona je poput umirućega kojemu je ostalo samo toliko svijesti i energije da, izgubivši doticaj s okolinom, komunicira samo sa samim sobom. Kad Marina Lovrić Merzel državnim novcem kupuje darove za SDP-ove i državne dužnosnike, onda to država sisa samu sebe, kao oboljela krava koja savije vrat i hvata sisu na vimenu, zaboravivši travu, sijeno, bika, tele, ukućane i prestavši biti prirodno, reproduktivno, korisno stvorenje.
Zapravo nitko u vlasti nije bio tako privlačan i omiljen kao sisačko-moslavačka županica. Od vrha države, to jest Josipovića, Milanovića, kuma joj Linića pa naniže svi koji su joj nešto značili za karijeru, kriminal i održanje bili su podmićeni njezinom gostoljubivošću, ljubaznošću, darežljivošću, premda su zacijelo svi znali koliko je praznine i poze u toj negdašnjoj bolničkoj servirki i koliko je razloga za sumnju u njezino ponašanje i rastrošnost. Ali učinili nisu ništa jer su u biti isti kao i ona. Stvaraju mit o sebi dok pri tome propada sve što dotaknu, troše društveni novac a da zauzvrat ne pridonose poboljšanju života u zemlji čime bi to trošenje opravdali, pa se granica iza koje to trošenje postaje nedopustivo vrlo lako prelazi. Nije, dakle, šarmantna županica iznimka nego pravilo, pravilo koje je uhićeno i kojemu će vjerojatno biti suđeno. Možda se ona u zatvoru ne može načuditi kako su svi drugi na slobodi, no vrlo često je jedina razlika između onih koji uništavaju ovu zemlju što su neki rijetki u zatvoru a neki brojni nisu.
Ona je iskrena SDP-ovka, ničega se ne srami i teži novoj pravednosti koju je najavio predsjednik Josipović.