Iako Hrvatska spada među najrazvijenije države svijeta i premda uživamo blagodati koje su mnogim ljudima, ne samo u zemljama Trećeg svijeta (ako ta kategorija još uvijek postoji), nedostupne, ipak je činjenica da mnogi naši sugrađani žive teško, a neki i u potpunoj bijedi, bez osnovnih prednosti koje bi trebao donositi naš stupanj razvoja. Neki još uvijek nemaju struje, neki nemaju pitke vode, do nekih, koji životare u udaljenim i izoliranim selima i kućama, dolaze samo volonteri. Ima i beskućnika, kao i onih koji ne bi imali što jesti da nema pučkih kuhinja. Tu su i umirovljenici čije penzije jedva dostaju za plaćanje režija i skromnu prehranu. Statistike pokazuju da velik dio hrvatskih građana živi u siromaštvu ili u opasnosti od zapadanja u siromaštvo. Socijalna država, bez obzira na to tko njome upravljao, morala bi činiti više da se položaj tih ljudi popravi. Jasno je da za to treba novca, ali sigurno bi se i boljom organizacijom države i njezinih službi mogao napraviti znatan pomak. To je očito u zdravstvu, ali bi se i u drugim resorima stvari mogle popraviti kada bi za to bilo prave volje, vizije i sposobnosti.
Nepotrebna vještačenja
Jedna je kategorija naših građana često pogođena kombinacijom raznih činitelja koji već i svaki za sebe mogu ugroziti njihov položaj. Riječ je o osobama s invaliditetom kojih, prema podacima od rujna prošle godine ima 653.577 (17 posto stanovništva). Država im na neki način pomaže i mislim da neću pogriješiti kada tvrdim da je ta pomoć u posljednjih dvadesetak godina znatno unaprijeđena. Uvođenje osobnih asistenata i asistenata u nastavi, statusa roditelja njegovatelja, povlastica u prometu, uvećane novčane potpore – sve to olakšava život i osobama s invaliditetom i onima koji se o njima skrbe. No uvjeren sam da će svaka osoba s invaliditetom i svaki roditelj ili skrbnik takve osobe reći da bi se moglo i moralo napraviti još puno toga. I nije nužno riječ o dodatnim novčanim davanjima, iako su potrebni i razni infrastrukturni zahvati, nego baš o boljoj i jednostavnijoj organizaciji.
Jedna od nesuvislosti, kada je riječ o osobama s trajnim i nepopravljivim oštećenjima, fizičkim ili intelektualnim, periodična su vještačenja na temelju kojih se odobravaju razna prava, poput prava na fizikalnu terapiju, osim kojih se vrše i vještačenja u druge svrhe (primjerice, za odobravanje osobnog asistenta). Potpuno je nejasno i nelogično zašto se netko s 90-postotnim invaliditetom, s težim oblikom cerebralne paralize ili s intelektualnim oštećenjem, mora opetovano podvrgavati vještačenju kada je jasno da je stanje te osobe nepromjenjivo, odnosno da se može samo pogoršati?
Osobnim sam se iskustvom upoznao s još jednom nelogičnosti, ali i s neefikasnosti sustava. U srpnju prošle godine moj je sin, osoba s invaliditetom od rođenja, podnio zahtjev da mu se odobri korištenje obiteljske mirovine iza pokojne majke. Do siječnja nije dobio nikakvu obavijest pa je uspio telefonom, nakon brojnih pokušaja, doći do osobe u Zavodu za mirovinsko osiguranje, kod koje je bio njegov predmet. Dobio je obavijest da nije predao svu potrebnu dokumentaciju, a da ga dotična pravnica nije mogla kontaktirati jer navodno nije imala njegove kontakte (da bi ga onda pitala je li to njegova mail adresa napisana na obrascu sa zahtjevom). Da je kojim slučajem ovisio samo o toj mirovini, od čega bi živio sedam mjeseci? Na upit zašto nije o tome bio obaviješten na šalteru, kada je predavao zahtjev, dobio je odgovor da službenici koji tamo rade ne znaju koju dokumentaciju treba predati.
A dokument koji je navodno nedostajao bila je njegova svjedodžba o završenom srednjem obrazovanju po posebnom programu. No kada je svjedodžba bila predana, rečeno nam je da treba priložiti i rješenje po kojem je, prije 17 godina, upućen na obrazovanje po posebnom programu. Na upit tko izdaje taj dokument, nije se mogao dobiti odgovor. Možda Grad, možda osnovna škola, možda Centar za socijalnu skrb…
Nelogičnosti
Ključno je pitanje, međutim, čemu taj papir? Zakon o mirovinskom osiguranju, čl. 69., st. 7. i 8., izjednačava pravo na obiteljsku mirovinu djeci s invaliditetom, bez obzira na to imaju li preostalu radnu sposobnost ili imaju potpuni gubitak radne sposobnosti. Za dokazivanje preostale radne sposobnosti u st. 9. doista se traži pravomoćno rješenje nadležnog tijela o pravu na osposobljavanje za rad ili rješenje o pravu na posebne programe odgoja i obrazovanja prema posebnim propisima, ali čemu taj papir kada je svjedodžba dokaz da je takav program bio upisan i – što je još važnije – kada i osoba s potpunim gubitkom radne sposobnosti, dakle i bez ikakvog obrazovanja, ima pravo na obiteljsku mirovinu? U slučaju da nakon 17 godina više ne možete naći potrebni papir, morat ćete na ponovo vještačenje, jer sva ona prethodno obavljena brojna vještačenja, kao i rješenje o invaliditetu Zavodu za mirovinsko osiguranje ne vrijede ništa. Kakve oni finese u nečijem invaliditetu moraju ustanoviti, za razliku od drugih vještačenja, da bi odobrili nešto što ionako trebaju odobriti? Dakle, za pomaganje osobama s invaliditetom i olakšavanje njihovih života prepunih problema ne treba uvijek novac. Neki puta treba samo malo zdravog razuma i dobre volje.
