To što je Hrvatska napravila na Svjetskom prvenstvu 1998. godine ušlo je u nogometne anale, možda smo bili nepoznanica dvije godine prije na Euru, ali sigurno nas nitko nije vidio u borbi za odličja SP-u u Francuskoj, a došli smo do te veličanstvene bronce. U njezinu 'kovanju' veliku je ulogu imao Slaven Bilić.
Što vam prvo pada na pamet u vraćanju na 1998. i Svjetsko prvenstvo?
– Nema tu jednog detalja za izdvojiti, ali mogu reći i mislim da sam meritoran jer sam bio i igrač i izbornik, najveća je snaga naše reprezentacije od 1996. i Eura do zadnjeg SP-a bila ta atmosfera u njoj. I kad se ide na veliko natjecanje, to je kao kad razred ide na izlet, druženje se jedva čeka jer to je velika scena, a imamo to nešto posebno u reprezentaciji. Zajedništvo je najveća snaga hrvatske reprezentacije. Što se same Francuske tiče, velika je bila stvar kad prođeš skupinu, ali kad smo dobili Njemačku, shvatiš da ideš do kraja, da nas je još samo četiri ostalo, to je spoznaja da je to – to. Sve je ostalo bilo sjajno, toliko ekstremnog veselja. Svaka nam je utakmica bila važna, prva jer nam je prva na SP-u, pa Japan s kojim smo osigurali prolaz, pa prođeš Rumunje, pa i te Nijemce i onda dođe veliko razočaranje s Francuskom. Zato što smo bili blizu, nismo izgubili s 0:3, bili smo blizu prolaska u finale – prisjeća se veliki Slaven Bilić.
Jeste li mislili da možete tako daleko?
– Mi smo uvijek znali da smo dobri, i na Euru 1996. smo bili dobri. Poslije je Mario Stanić rekao da smo 1996. morali izgubiti od njih da bismo ih dvije godine kasnije dobili. Da, bili smo nekakva nepoznanica i to je paradoks, nisu niti poznavali svih 11 koji počinju, znali su za pojedince, za Šukera, Bobana, Bokšića, ali reprezentacija je za svijet bila nova. Kad smo ispali 1996., vidjeli smo da Nijemci nisu bolji od nas ni na Euru ni onda na SP-u. A sjetite se da smo jedva prošli kvalifikacije, da nam pobjeda nad Slovenijom nije bila dovoljna, pa su nam Danci pomogli u Grčkoj. No, mi smo i tada znali da smo dobri.
Koliko vam je Ćiro nametnuo taj optimizam govoreći da ćete biti svjetski prvaci?
– Nije nam bilo realno kad nam je rekao da ćemo biti svjetski prvaci. Bili smo svjesni da svakoga možemo dobiti, ali to ne znači da ćemo biti prvaci, pa i Portugal može dobiti svakoga, ali mora ti se puno toga poklopiti. Mi smo znali da smo dobri, a Ćiro je imao taj nevjerojatni optimizam da nas dodatno digne. Ali, nije nas ni morao dizati, mi u Hrvatskoj, javnost, mediji, navijači, uvijek imamo velika očekivanja, uvijek se najviše traži od reprezentacije. I još smo imali Ćiru koji nas 'galvanizira' i to puno znači, ako te zbog toga pamet 'ne prebaci', a moraš biti kreten da te 'prebaci'. Evo primjera, išli smo na presicu prije Argentine i kaže mi Ćiro da sam najbolji obrambeni igrač na svijetu. Znam da to nije istina, ali ne škodi čuti.
Kako se Ćiro nosio s vama, velikim imenima i posebnim osobnostima?
– Njemu su dosta toga zamjerali, ali ne znam kako bi bilo da nas je netko drugi vodio. Govorilo se o Iviću i nema trenera kojeg cijenim više od Ivića, ali ona je reprezentacija bila specifična, to su bile posebne glave i ne znam tko bi na onaj način vodio reprezentaciju. Ćiro je imao 'batinu i mrkvu', znao je koga 'udariti'. Na takvim natjecanjima nije potrebno motivirati, to ti treba u kvalifikacijama s Maltom ili Estonijom, a na SP-u su idealni uvjeti, natjecanje od državne važnosti, motivacija je vrhunska. Ali te trener treba opustiti, a Ćiro je znao i to.
Koja vam je najdraža utakmica u Francuskoj?
– Njemačka, ali osobno i Jamajka jer nisam ni trebao ići na SP zato što sam imao frakturu kuka. I nakon SP-a sam nastavio igrati, a na kraju sam zbog toga i prekinuo karijeru. Rekao mi je Ćiro, 'ajde sine, probaj bar za treću utakmicu'. Dan prije utakmice s Jamajkom tražio sam dr. Nemeca da mi dâ blokadu, da vidimo na treningu mogu li i bilo je dobro, vidio sam da mogu igrati i zato me veseli ta Jamajka. A Njemačka je ipak posebna priča. Istina je da smo protiv Nizozemske uzeli broncu, ali nakon Njemačke smo ušli među četiri i znali da možemo biti i svjetski prvaci.
Zašto ste se obojili kosu na SP-u?
– Ma Stanić i ja smo se dogovorili da ćemo se farbati ako prođemo. Ja sam malo zeznuo Marija, napravio sam samo pramenove, a ne kompletnu plavu boju, kao Mario.
Priča s Blancovim isključenjem dugo je bila u fokusu, što se dogodilo?
– Rado bih da sve to mogu vratiti, žao mi je što se to dogodilo, ali mene je bilo strah. Naime, imao sam već jedan žuti karton i čuvao sam Blanca. Stavio sam ruku na njega, on ju je gurnuo i drugom mi išao u lice. Nije to bio udarac kao Tyson, ali bilo je guranje, a bila je i panika. Netko mi je rekao da padnem, da sačuvam sebe da ne dobijem drugi žuti. Nisam ja njega htio uvaliti u problem, on mi je jedan od najdražih obrambenih igrača. Ipak, zvao me 2018. godine kad su Francuzi slavili tu 1998. Održan je susret Francuske iz 1998. godine i momčadi svijeta, svaki je francuski igrač mogao pozvati dva igrača drugih reprezentacija, zvali su Stanića i Šimića. Blanc je zvao mene i pitao sam ga zove li me da mi zvižde. Ipak, došao sam.
Jeste li 1998. godine očekivali onakav doček u Zagrebu?
– To su druga vremena, bez portala, ali imali smo logistiku, prije svih Zorislava Srebrića, i znali smo što se u Hrvatskoj događa. Dolazile su nam novine s danom zakašnjenja, imali smo i HRT i osjetili smo silnu motivaciju kad smo sve to gledali i čitali, vidjeli smo ljude kako se vesele po gradovima tako da nas doček u Zagrebu nije šokirao.
Otvori KEKS Pay
