Znanstvena istraživanja već desetljećima pokazuju da velika većina hrvatskih građana ne vjeruje gotovo ni jednoj državnoj instituciji ili političkom tijelu. Izuzetak su vojska i policija, kojima vjeruje većina građana ili barem znatno veći broj nego svim ostalim institucijama. Iako se nepovjerenje u državne institucije širi u gotovo svim zapadnim demokracijama, Hrvatska spada u skupinu zemalja koje se nalaze na samom vrhu po razini tog nepovjerenja. Ono se često pokušava objasniti navodnim "urođenim" nepovjerenjem prema institucijama koje su predstavljale strane, okupatorske ili barem "neprijateljske" vlasti. No iako te institucije već dugo nisu pod kontrolom stranih vlasti ni "protuhrvatskih elemenata", nego su upravo pod kontrolom onih koji se kunu u domoljublje i "ostvarenje tisućljetnog sna", to nepovjerenje buja. To se, ponovno, pokušava objasniti različitim mentalitetnim varijablama i sličnim modelima objašnjenja koji podrazumijevaju izbjegavanje odgovornosti. No izvori tog nepovjerenja puno su prizemniji i nalaze nam se pred nosom, a posebno se jasno pokazuju posljednjih tjedana. Što ako je jednostavno riječ o posljedicama stvarnog iskustva građana s tim državnim institucijama? Očuvano je povjerenje u vojsku jer ga je ona zaslužila obavljajući svoju funkciju zajedno s tim istim građanima u obrani zemlje. Na toj staroj slavi povjerenje se prenosi dalje. Dijelom od nje živi i policija, uz to što uglavnom dobro obavlja onaj dio posla koji je vidljiv dio građanima. Osim vojske i policije, preostalo je malo državnih institucija s kojima građani imaju pozitivna iskustva, u smislu da doista mogu biti sigurni da će one, kada to bude potrebno, adekvatno obaviti svoju zadaću.To se posebice odnosi na srž državnog političkog sustava.
SDP i možemo se nikada nisu kunuli u domoljublje zapravo potpisuju deklaracije o zajedničkom Jugoslavenskom jeziku.