Hrvatska nogometna reprezentacija prvi put je igrala protiv Španjolske u ožujku 1994. u Valenciji i pobijedila 2:0, ali prvi hrvatski nogometaši nastupili su protiv Španjolske još prije 94 godine u dresovima reprezentacije Kraljevine Jugoslavije. Zbilo se to u utakmici odigranoj 24. travnja 1932. godine u Oviedu, u kojoj je domaćin slavio s 2:1, a dvojica Hrvata u njoj bili su nogometaši Građanskog Danijel Premerl i Franjo Giler.
Priče o nogometnim velikanima iz razdoblja prije Drugog svjetskog rata često su duboko prožete zadivljujućim sportskim uspjesima, ali nažalost i tragičnim ljudskim sudbinama. Jedna takva povijesna epizoda vezana je uz Franju Gilera (1907.-1943.), od milja zvanog Joža, čovjeka kojeg su stručni suvremenici opisivali kao igrača najviše nogometne klase. Bio je najbolje lijevo krilo tadašnjeg vremena na ovim prostorima, pa i šire.
Rođen 1. rujna 1907. godine u Srijemskoj Mitrovici, Franjo je bio sin lokalnog mesara Matije. U svom rodnom gradu uspio je bez većih poteškoća završiti pučku školu i pet razreda tadašnje opće gimnazije, no školske klupe nikada mu nisu bile dovoljno privlačne kao igranje nogometa.
Svoju zavidnu karijeru reprezentativca službeno je započeo s tek petnaest godina u amaterskom lokalnom klubu. Njegov izvanserijski nogometni talent vrlo je brzo prepoznat u regiji pa stoga ubrzo prelazi u ugledni Građanski, s kojim osvaja državna prvenstva 1926. i 1928. godine.
U dresu državne selekcije Jugoslavije Joža je debitirao kao 19-godišnjak potkraj svibnja 1926. godine protiv reprezentacije Bugarske (3:1), na igralištu HAŠK-a u Zagrebu. Ukupno je tijekom svoje bogate karijere odigrao 13 službenih utakmica za nacionalnu momčad i uspio postići tri pogotka. Kruna njegove blistave karijere bio je odlazak na Olimpijske igre u Amsterdamu 1928. godine, na kojima je Jugoslavija potpuno neočekivano ispala odmah u prvom kolu natjecanja.
Nedugo potom, Gilerov sportski uspon naprasno je prekinut neočekivanom i teškom ozljedom. Uslijed iznimno nezgodnog pada u susretu s francuskom reprezentacijom u Parizu oštetio je gležanj i bio prisiljen na dulju stanku.
Ipak, nevjerojatno uporni sportaš s vremenom se ipak uspio vratiti redovitom profesionalnom nastupanju. Zabilježeno je u starim sportskim arhivama da je dugo vremena nastupao za jaki beogradski klub Jugoslavija, a potom se - zbog stalnih i kroničnih zdravstvenih problema sa starom ozljedom - prebacio u mirnije okruženje beogradskog Čukaričkog. Tamo je Giler drastično smanjio direktni igrački angažman i posvetio se trenerskoj struci, a svoje slobodno vrijeme izvan klupskih obveza najviše je volio provoditi u svojoj rodnoj Mitrovici.
Iako se tada činilo kako će Franjo Giler u svom rodnom gradu mirno dočekati mirovinu, okrutna sudbina imala je drugačiji scenarij. Budući da je po rođenju bio zakoniti hrvatski državljanin njemačkog podrijetla, ratni okupatori prisilno su ga mobilizirali tijekom travnja 1943. godine. Dodijelili su ga zloglasnoj vojnoj diviziji Prinz Eugen, no - kako kažu stari zapisi - Giler je odbio sudjelovati u brutalnoj vojnoj represiji nad vlastitim sugrađanima, te je pod okriljem noći pokušao prebjeći domaćim srijemskim partizanima.
Na žalost, njegov pokušaj pronalaska slobode izjalovio se. Ubrzo su ga raskrinkali nacistički vojnici nakon čega je promptno uhapšen i predan Gestapu. Prijeki sud bez pravomoćno ga je osudio na smrtnu kaznu. Strijeljanje se naposljetku doista i zbilo u Vršcu, 20. prosinca 1943. godine. Ni dan danas ne zna se gdje počivaju posmrtni ostaci legendarnog Franje Gilera.
Otvori KEKS Pay
"bio je promptno uhapšen" . ...ili odmah uhićen...