Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 79
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Zucchero:

'Gledao sam film Django i zaključio da se ništa nije promijenilo. I dalje imamo robove i izbjeglice'

02.07.2016., Zagreb - Talijanski glazbenik Adelmo Fornaciari Zucchero.  Photo: Anto Magzan/PIXSELL
Foto: Anto Magzan/Pixsell
1/7
13.07.2016.
u 18:00

Najtiražniji talijanski pjevač s uspješnim međunarodnim karijerom gostovao je na koncertu 2Cellos u Zagrebu, a s našim je novinarom razgovarao o glazbi i životu

Zuccherova uspješna biografija gotovo da je nestvarna, ali potkrijepljena je marljivim radom i uspjehom neusporedivim s drugim europskim pjevačima. Vlasnik je službeno najprodavanijih albuma u povijesti talijanske diskografije, dok je međunarodnim uspjehom i suradnjama s najpoznatijim svjetskim glazbenicima ostvario ono što je teško dostižan san mnogih. Susreo sam ga u Zagrebu u kojem je boravio radi gostovanja na koncertu 2Cellos i tom prilikom razgovarao s njim o njegovoj impresivnoj karijeri, prošlosti i budućim planovima, novom albumu „Black Cat“ i svjetskoj turneji koju u rujnu počinje s jedanaest koncerata u veronskoj Areni.

Kako se osjećate u Zagrebu? U tonskom studiju imali ste probu s 2Cellos dan prije koncerta koji je održan u subotu prošlog vikenda?

Odlično mi je ovdje, čim sam stigao, otišao sam izravno na probu. Oni su fenomen, postigli su izuzetan uspjeh. Već su bili tamo kad sam stigao, nismo čak trebali ni puno vremena jer znamo što hoćemo.

Prvi put gostovali ste na njihovu drugom albumu „In2ition“ prije četiri godine?

Pjevao sam pjesmu „The Book Of Love“, na talijanskom, napisao sam riječi pjesme, to nam je bila prva suradnja. Bio sam iznenađen, oni mogu svirati sve sa samo dva instrumenta. Jako su suvremeni, sviraju čela na zanimljiv način, zvuče prilično rokerski i ritmični su pa nam je bilo zanimljivo.

Je li vam bilo zanimljivo i zbog toga što ste pjevali samo uz gudačke instrumente, glas i gudači imaju lijepu atmosferu? Znam da ste surađivali s mnogima, ali ovo je bilo posebno?

I zbog toga je bilo drukčije, ali nisu samo balade u pitanju, kad se radi i o bržem ritmu, vrlo je zanimljivo jer oni sviraju i ritam i melodiju istodobno. Ne znam bismo li mogli održati cijeli koncert zajedno, ali ovo je bilo odlično.

Gledamo sam film Django i zaključio da i danas imamo robove, izbjeglice, pogotovo u Europi, koji bježe od diktatora i ratova

Imate novi album „Black Cat“, na njemu svira ritam-sekcija Jim Keltner i Nathan East, perkusionist Lanny Castro, producenti su Brendan O’Brian, Don Was, T-Bone Burnett, Bono iz U2 napisao vam je tekst za pjesmu „Streets Of Surrender“, a Mark Knopfler svira gitaru. To je top-postava, mnogi to ne mogu ni zamisliti, može li se bolje od toga i jeste li uživali radeći s njima?

Već sam napravio nekoliko albuma s Brendanom O’Brianom i Don Wasom, uvijek uživam radeći s njima jer su vrlo profesionalni, ali istodobno razumiju što ja hoću i što mi treba. I divni su ljudi. Već sam dugo htio raditi s T-Bone Burnettom i ovaj put mi je uspjelo kad sam bio u Memphisu. Bila je to odlična ideja za mene jer sam otkrio potpuno nov način snimanja. On snima analogno i cijeli sastav svira istodobno u studiju, skupa s pedal stil gitarom i dobrom, i na kraju sve to objedini u fantastičan zvuk po kojem je prepoznatljiv. Uspio sam raditi sa svom trojicom, ali imao sam sastanak sa svima prije snimanja, naravno da je svatko od njih zadržao svoj zvuk, ali međusobno su surađivali i dobili smo jedinstven album.

Zapravo na ploči imate producente Brucea Springsteena i Rolling Stonese, a svira vam ritam-sekcija Erica Claptona. Vjerojatno će se svi “zapiknuti” na to da je Bono napisao tekst pjesme, ali glazbenici i producenti s kojima radite izuzetni su. Jim Keltner jedan je od najznačajnijih bubnjara u povijesti.

Znam Jima Keltnera još dok je bio s Joeom Cockerom u sastavu Mad Dog And Englishmen, posjeduje jedinstven zvuk, uvijek sam volio kako svira jer nije poput drugih, svira etnički i ima poseban ukus. Zgodno je da sam ga uspio uvjeriti da svira usporedno s drugim bubnjarom na istoj snimci, a nikada to nije volio raditi nakon svirke s Cockerom. Kod mene je pristao i svirao je s Mattom Chamberlainom, još jednim izuzetnim bubnjarom. Basista Nathana Easta znam od 1990. godine kad sam imao prvu turneju s Ericom Claptonom, dobri smo prijatelji, ali sve smo snimili na vrlo jednostavan i prijateljski način. Tada sam pitao Bona bi li htio napisati tekst za tu pjesmu, svidjela mu se glazba i napisao je fantastičan tekst nakon terorističkog napada u Parizu, uspio je zahvatiti taj ugođaj jer je bio u Parizu nakon napada. Mark Knopfler također je bio vrlo susretljiv, samo sam mu poslao e-mail i pitao bi li htio snimiti gitaru jer mi je trebao njegov dodir i stil na toj pjesmi. Odgovor je bio: „Naravno, mogu to snimiti 4. listopada“ (smijeh).

Donekle je riječ o vašem povratku korijenima jer ste svirali po američkom jugu i došli na ideju ovog zvuka, koji je donekle povratak onome s vašeg najprodavanijeg albuma „Blues“ iz 1989. godine kada ste snimali u Memphisu?

Ovaj album definitivno je više „crn“, zato se i zove „Black Cat“ jer, kada smo odradili zadnju turneju u SAD-u, svirali smo 40 koncerata, ponajviše na jugu, Nashville, New Orleans, Memphis, Lafayette, imao sam vremena putovati okolicom, vidjeti plantaže, počeo sam raditi neki svoj film u glavi. Želio sam pronaći zvuk za novi album, sjetio sam se robova, lanaca, zatvorskih pjesama, jednostavne bottleneck gitare koja se svira s odlomljenim vrhom boce, taj neki etnički, prljav i grub zvuk. Kada sam se vratio kući, vidio sam Tarantinov film „Odbjegli Django“.

U tom je filmu odličan soundtrack i izbor pjesama.

Da, a usput sam si i zamišljao taj građanski rat, te robove i zvuk tih zatvorskih pjesama, da bih na kraju zaključio da se ništa nije promijenilo. I dalje imamo robove, izbjeglice, pogotovo u Europi, bježe od diktatora i ratova.

Zanimljivo je da u uvodnoj pjesmi albuma, „Partigiano Reggiano“, koja koristi i dio pjesme „Bella Ciao“, govorite o partizanima. Spominjali ste da se nije riječ samo o političkom stavu „lijevo“ ili „desno“, već o nepravdama koje postoje i danas. Znam da ste iz regije Emilia koja je tradicionalna ljevičarska. To je zanimljiv iskorak za pop-ploču.

Ta je pjesma počela kao šala jer sam umjesto parmigiano-reggiano umetnuo riječ partigiano da bih dodao notu ironije. Ali zapravo je to ozbiljna pjesma. Odrastao sam u ljevičarskoj obitelji, moja obitelj i većina sjevera Italije bila je komunistički usmjerena. Uvijek sam slušao od bake i djeda o partizanima, bili su to hrabri, jaki, mladi ljudi koji su napuštali obitelji i odlazili pomoći u borbi protiv nacizma i fašista. Za njih su oni bili heroji. To je romantičan dio priče. Drugi je dio da su nakon rata bili loši, da su ubijali nevine ljude, i to je povijesno pitanje. Ali prije toga borili su se za ideale. Volio bih danas vidjeti takve mlade ljude, bez oružja, da imaju ideale i ustaju protiv nepravdi, bore se protiv neke negativne politike i pokušavaju nešto doprinijeti budućnosti. Imam troje djece i čini mi se da je teško pronaći neku svijetlu budućnost za njih danas. Imaju svoje mobitele i iPade, čini se da su izgubljeni, da ne znaju što bi slijedili i za što bi se borili, pa i kad je riječ o njihovim pravima.

Italija je glazbeno jaka zemlja s dugom tradicijom, to pogotovo znamo mi ovdje preko puta Jadrana. Kako ste uspjeli pomiriti svoju tradiciju s anglosaksonskim rock-zvukom kojem ste skloni? Uvijek mi se čini da ste blues-pjevač, čak i kad pjevate pop-pjesme?

Kada sam imao devet godina, sjećam se da sam slušao talijansku glazbu koja je vrlo melodična, ali osim nekih izvođača nisam baš bio previše zainteresiran za to. Bio je to bel canto, vrlo romantičan, melodičan, s riječima koje su bile vrlo slatkaste. Tako da sam to mrzio (smijeh). Imao sam tamnoputog prijatelja iz Memphisa koji je studirao u Bologni, s kojim sam slušao Otisa Reddinga, Arethu Franklin, Raya Charlesa i tu sam pomislio, wow, to je glazba koju volim, to je ritam, to su glasovi koji imaju sve, sreću, tugu, melankoliju, senzualnost, to bih htio raditi. Odrastao sam radeći s bendom s kojim smo svirali obrade tih pjesama, a kad sam počeo snimati svoje albume, rekao sam da moram napraviti nešto novo, uzeti neke sastojke američke crnačke glazbe i talijanskog mediteranskog ugođaja te snimiti svoju glazbu.

Foto: Anto Magzan/Pixsell

Foto: Anto Magzan/Pixsell

Vaš glas to automatski posreduje, publika možda često i nije svjesna odakle potječe koji dio ili stil?

Nisam previše mislio, nego sam pjevao kako sam volio, to je moj način interpretacije. Na početku je dugo trajalo traženje neke diskografske kuće u Italiji, jer “s tim glasom”, govorili su mi, “nećeš proći, mi trebamo čiste, zvonke glasove”.

Ali dali ste im najprodavanije albume u povijesti talijanske glazbe, pretpostavljam da su to cijenili?

Da, hvala Bogu, to je bila dobra osveta s moje strane (smijeh).

Znamo li koliko je teško glazbenicima s neengleskog govornog područja uspjeti u Engleskoj ili SAD-u, domovinama rock-glazbe koje su prilično zatvorene za vanjske igrače, vaš je uspjeh jedinstven.

Nije bilo lako jer, kao što ste rekli, oni su vrlo konzervativni, ne prihvaćaju puno ljudi izvan Velike Britanije i SAD-a u svoj biznis. Mislim da je ključ bio u tome što moja glazba sadrži dio njihovih glazbenih korijena, rocka, soula i rhythm and bluesa, ali i otvorene melodije Italije i Mediterana. To glazbu čini malo egzotičnijom i mislim da je to ono što vole. Ne vidim drugi razlog, jer kad se susretnemo, sve je to samo zbog glazbe, nema drugog razloga. Glazba govori, doprinosi da se nešto događa. Zašto bi 2Cellos i ja trebali svirati zajedno? Nakon toga postanete bliski s nekim, snimili smo pjesmu, sad sam im bio gost u Zagrebu, a oni će biti gosti meni na koncertu u londonskom Royal Albert Hallu, sve je to zbog glazbe. Nikada ne bih uzeo nešto što ne volim samo zato da poveća prodaju ploča. Isto tako ni Clapton ili Bono, oni to rade jer im se sviđa glazba, novca ionako imaju previše.

Kakvi su vam planovi s turnejom? Počinjete s deset koncerata u veronskoj Areni, što je negdje oko 160 tisuća ljudi koji će vas vidjeti.

Dodan je još jedan koncert, a možda će ih biti još. Sastavio sam izvrstan prateći sastav s trinaestero glazbenika na sceni. Bubnjarka je Cora Coleman, svirala je s Beyonce i Princeom, Doug Pettibone koji svira pedal steel gitaru svirao je s Markom Knopflerom, Keithom Richardsom i mnogima. Legendarni je Brian Auger na orguljama, imam violinisticu Lillie Mae Rische koja je svirala s Jackom Whiteom. Mijenjat ću barem trideset posto izvedenih pjesama svake večeri. Ovaj dio turneje završit će u Tel Avivu krajem studenoga, zatim u veljači počinjemo od Kanade pa preko SAD-a do Južne Amerike i onda idemo u Japan i na Daleki istok. Nakon toga svirat ćemo na velikim festivalima idućeg ljeta.

>> Zucchero 18. lipnja gostuje u pulskoj Areni

Komentara 1

LI
liliZG
13:11 14.07.2016.

pametan čovjek

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije