Ovu knjigu od skoro sedamsto stranica, iz dobro dizajnirane edicije Stoljeća hrvatske književnosti (dizajner Alfred Pal), načinjenu od dobra materijala i odštampanu na kvalitetnom papiru, često se može naći po različitim zagrebačkim antikvarijatima, obično nečitanu i neotvaranu, a vrlo vjerojatno negdje u Matici hrvatskoj postoji neki magacin, gdje leže i nikad raspakirani i distribuirani paketi novih knjiga. Ili knjiga koje su bile nove 2006. godine. Ako je doista tako, ovaj put nije kriv izdavač. Na uzoran je način objavio jedno važno djelo hrvatske književnosti, čak bi se moglo reći i jedno od najvažnijih u dvadesetom stoljeću, sve što će se s knjigom dalje zbivati, bez obzira na svu buku i žamor marketinga, stvar je žive kulture i njezinih protagonista. Ali, prije svih, stvar je tumača poezije i tumača književnosti, kulturnih programa u medijima i katedri na književnim studijima, stvar je čak i Akademije, u čijem članstvu Nikole Šopa naravno da nikada nije bilo, ali njoj je, toj Akademiji, povjerena briga o tradiciji i njezinim temeljnim protagonistima. Nikola Šop među je temeljnim protagonistima hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća.
"Izabrana djela" priredio je pjesnik Zvonimir Mrkonjić, koji je, ima tome već pedesetak godina, tada još uvijek živog Šopa vraćao u živu hrvatsku književnost, u kojoj ga, ruku na srce, nikad ranije nije ni bilo. Demodirani klerikalac, općenito sumnjiv tip, koji je do Zagreba došao iz Bosne, pa još preko Beograda, dotepenac i crkvenjak, Šop prije Mrkonjićeve intervencije nije postojao u svjetovnoj hrvatskoj poeziji. Ako ga je i bilo po antologijama i panoramama, prisutan je bio sa svojim međuratnim pastoralno-šagalovskim, bosanskim pjesmama o Isusu Kristu, koje su jednom davno izazivale sablazan među vjernicima i crkvenjacima, a sada su, u vrijeme komunizma, bile doživljavane kao plitka vjerska propaganda. Mrkonjić je javnost upoznao sa Šopovim "Astralijama", sa svemirskom i kosmičkom, onostranom njegovom poezijom, koju je, slobodan od svega, pisao kao nepokretan čovjek u nekakvoj podstanarskoj izbici, na kojoj, po volji kućevlasnika, u naša doba neće smjeti biti postavljena ni spomen-ploča Šopu u čast. Bio je to, sedamdesetih, veliki događaj za nacionalnu književnost, premda ni takav, veliki, nije izgleda ostavio značajnijih posljedica.
Malo zatim, oko Šopova se povratka u Sarajevu pobrinuo pjesnik, esejist i antologičar Slobodan Blagojević, koji se u određenoj mjeri nastavljao na Mrkonjića, ali zapravo bio prvi pravi tumač pjesništva Nikole Šopa. Nakon toga se, u narednim desetljećima, nakon što je pjesnik već odavno završio u tuđini Mirogoja, marom književnih istraživača, sakupljača i tumača, na raznim stranama, u dvije od tri Šopove domovine, aktualiziralo i nanovo objavljivalo sve što je u životu napisao. A nije pisao mnogo, ili nije dovršio mnogo, tako da su njegova "Izabrana djela" mogla stati u jedan tom, ali je osim pjesama pisao i dramski tekst i prozu. Pokušavao je, ali više se život, nego književni tekst, opirao mnogim njegovim pokušajima.
Nikola Šop pisao je lako i prirodno. Pisao je lijepo, onako kako se u dvadesetom stoljeću skoro više i ne piše. Ali u toj ljepoti čudo je upravo ono prethodno naglašeno - prirodnost i lakoća. Šop nije bio pjesmar, stihoklepac i rimovatelj. Nikad nije bio pjesnik širokih narodnih masa, čije će stihove izgovarati glumci na svečanim akademijama i jubilarnim matinejama. Općenito, nikad on nije pisao za mnogo ljudi, niti su njegova lakoća i prirodnost bliski mnogima. Premda je uvijek savršeno razumljiv, nevjerojatna je, nedostignuta, bistrina njegovih riječi, Nikola Šop je na neki poseban način hermetičan, teško proničan pjesnik. I to ne samo u svojoj kasnoj kosmičkoj lirici, nego i u tim čuvenim pjesmama o Isusu. U čemu se sastoji hermetičnost onoga što je krajnje razumljivo? U tome što ljudi prečesto baš i ne znaju što bi s onim što im je razumljivo. Ne znaju što će s Isusom, kojem je u snu oreol pao na uho. Ne razumiju tko je Isus koji stiže u Bosnu, u posjet svojima. Je li se pjesnik u tim pjesmama možda našalio? Ruga li se on to Sinu Božjemu, kao što su znali pomisliti međuratni klerikalci, pa su zabranjivali Šopa? I kako bi mogao izgledati svijet u kojem nije pitanje je li nešto šala, ili je nešto zbilja? Nešto je neumrlo djetinje u svemu tome. Ljudi se plaše nečega što su izgubili, pa je zato Nikola Šop hermetičan. Svakako nabavite ovu knjigu, i dobro je čuvajte! Šop štiti ako Šopa čitate.
VEZANI ČLANCI
Isus čita novine
Da se to prepričati, kao malo šta drugo: u ovoj pjesmi Šop opisuje Isusa Krista kako se grozi i mrači dok čita novine, pa prelazi od vijesti na vijest. Užas je sve to: dijete je poubijalo djecu u jednoj beogradskoj školi (Beograd je, uz Jajce i Zagreb Šopov grad!), u Rijeci neki je razbojnik prevario ljude za veliki novac pa nestao, a na Bliskom istoku je vazda kao na Bliskom istoku… Isus je zapanjen, ne vjeruje vlastitim očima, pa ga lirski subjekt, domaćin njegov, tješi, govori mu: "O pusti (…) nek se i dalje vrti naša zemlja mala." I na kraju takve pjesme stiže posljednja strofa: "Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata./ I pustio da ostaneš sam u svom bolu./ Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri/ mirisni, blagi kruh na stolu."
Bog i bezbožnici
Naivnost Šopova, tojest naivnost Šopova lirskog subjekta, naivnost Šopova nastupa u pjesmi, ono je što, paradoksalno govoreći, čini vjerski supstrat njegovih pjesama. Nije, dakle, do likova u pjesmi, do pjesničkih motiva i metaforike. Bog Šopova pjesništva sav je u naivnosti, i to je ono što je istodobno šokantno, zatravljujuće, neporecivo, uvjerljivo. Šop ne propovijeda, on ne širi metafizičke vidike, on nudi naivnost kao božansku gestu. Njegov Bog stoga je uvjerljiv i nevjernicima. Pred Šopovim Bogom vjeruje sva živa i neživa priroda, vjeruju kamen i zemlja, "naša zemlja mala", vjeruje bilje, vjeruju stabla, vjeruju životinje.
