Alina Pantseyeva prva je žena pobjednica u showu "Život na vagi". U osmu sezonu showa ušla je sa 145,3 kilograma, a u finale sa 73,6 kilograma - izgubila je 71,7 kilograma! A Alinom smo razgovarali nakon finala i podijelila je s nama dojmove o sudjelovanju u showu i pobjedi.
Kakav je osjećaj biti prva žena pobjednica "Života na vagi" i jeste li zadovoljni postignutim rezultatom u showu? Jako sam zadovoljna postignutim rezultatom, o tome sam mogla samo sanjati i zapravo sam u finale došla kao gotova osoba kojoj više ne treba jako puno skidati, dovoljno je još oko pet do 10 kilograma i početi oblikovati figuru i uživati u svom novom tijelu. Ali što se tiče pobjede, još uvijek nisam svjesna i ne osjećam se kao pobjednica. Možda zato što su zapravo svi kandidati za mene postali pobjednici jer smo svi napravili veliki posao.
Kakve su bile prve reakcije vašeg supruga, obitelji i prijatelja kada su vas vidjeli nakon showa, jesu li bili iznenađeni vašom transformacijom? Itekako su bili iznenađeni, moji su me roditelji vidjeli preko videopoziva i plakali, svekrva me vidjela uživo, zagrlila me i isto plakala od sreće. Suprug mi je postao paparazzi i snimao me prvo vrijeme svugdje: kako sjedim, kako ležim, čak i kako prelazim cestu. Na poslu su se šalili kako me neće pustiti u ured jer je nepoznatim osobama zabranjen ulaz. Prijatelji su bili oduševljeni i ponosni.
Bilo je trenutaka u kojima vam je nedostajalo motivacije i trenutaka kada vaga nije pokazala željeni napredak, kako ste se nositi s tim i koji period u Životu na vagi vam je fizički i psihički bio najteži? Bilo je teško nakon gubitaka u izazovima, ali jedan je od najtežih trenutaka za mene bila je ozljeda lista i oporavak nakon nje, u tom sam periodu još bila bolesna od gnojne angine i prvi put nakon nešto više od godinu dana dobila menstruaciju… Bili smo u izolaciji i nismo se mogli čuti sa svojima, pa sam pisala dnevnik za svog supruga, tada sam mislila da je moj put u showu gotov i u dnevniku sam doslovno napisala: „Oprosti što sam toliko slaba i nisam uspjela ništa postići.“ To je za mene zaista bio period borbe, spašavale su me misli da me moji vole i podržavaju, moja je obitelj uz mene mentalno, moji su kolege ponosni na mene i znala sam da su mislili na mene, to me tjeralo da čak i u tom lošem stanju uzmem bučice i da barem vježbam gornji dio tijela da mi savjest bude čista i da znam da sam dala sve od sebe. Možda je to bio razlog zašto nisam baš imala trenutaka kada mi vaga nije pokazala željeni napredak, osim posljednje dvije vage, ali razumijem da je to prirodni proces - višak vode je otišao, puno kilograma je otišlo i tijelo jednostavno nije moglo gubiti iste kilograme kao i na početku.
Višak kilograma obilježio vam je i djetinjstvo u kojem ste bili žrtva vršnjačkog nasilja, što ste sve pretrpjeli tada i kakvu poruku imate za sve koji se sada nalaze u situaciju u kojoj ste vi bili kao djevojčica? Nažalost, djeca znaju biti jako agresivna, nakon što sam izašla iz kuće, počele su mi se javljati cure koje sada preživljavaju slične događaje... Dakle, kad sam pričala o svojem djetinjstvu, pričala sam o periodu prije 15, 20 godina, kad još nije bio takav napredak tehnologija, informacije nisu bile toliko dostupne i ljudi nisu bili toliko svjesni. Sad imamo sve neophodno da budemo bolji ljudi i da pružimo kvalitetniji odgoj, ali je problem vršnjačkog nasilja, nažalost, još uvijek aktualan... Mislim da se mora početi raditi s obiteljima jer po meni sve kreće iz obitelji, mora se pričati i objašnjavati, roditelji bi trebali biti svjesni svoje odgovornosti, a djeca u školi trebala bi imati spolni odgoj, razgovore s psiholozima i nešto poput 'sata empatije', gdje bi se njima objašnjavalo što sve oni mogu učiniti drugome sa svojim ponašanjem. Djetinjstvo je temelj, neki ljudi to, nažalost, ne shvaćaju ozbiljno. Neki su ljudi dovoljno surovi, pogotovo iz starijih generacija, znaju reći: „Pa i mene su lupili, ali ništa, preživio sam i ne cvilim“, „U naše vrijeme depresija nje postojala“ i sl. Postojalo je sve; i depresija, i traume, samo što je pristup tome bio drugačiji. Ali kako je čovjek napredovao tehnološki, voljela bih da napreduje i psihološki, mi moramo ići u smjeru boljeg života, a to je nemoguće bez empatije. Moramo razumjeti koliko je djetinjstvo osjetljivo i bitno razdoblje i da većini naših 'odraslih' problema korijen leži u djetinjstvu. Za sebe mogu reći da imam puno posla na traumama kroz koje sam ja prošla, bilo je i vrijeđanja zbog debljine i ismijavanja, bilo je i nekoliko tučnjava jedna od kojih je bila baš brutalna i o njoj sam pričala u showu, i te će me sve traume pratiti kroz cijeli život, nažalost. Ne želim da netko još prolazi kroz slične stvari, ima posljedice i toliki kaos u glavi, ne želim da neko dijete nema svoj 'sigurnosni' kutak, a od svugdje preživljava neku vrstu nasilja. Ali dok se o tome ne priča - o tome se i ne zna... Ja bih savjetovala da se priča o tome... Otvoriti se pred učiteljima ili roditeljima, pričati sa psihologom u školi, potražiti pomoć odraslih ljudi. Pronaći neki hobi - crtanje, pjevanje, sport i početi jako raditi na njemu. Zato što će se dijete na taj način osloboditi negativnih emocija, ispuniti svoj dan i manje razmišljati o stvarima koje ga mogu traumatizirati i naposljetku napredovati u tom hobiju jer će na njega trošiti više vremena i emocija.
Otvoreno ste progovorili i o zlostavljanju koje ste pretrpjeli od svoje mame, je li i to kao i vršnjačko nasilje utjecalo na to da u hrani pronalazite emotivni spas? Teško mi je reći jer smo svi u obitelji s viškom kilograma, nismo se pridržavali pravilne prehrane i ja sam bila bucka od malih nogu. Moguće je da su emocije utjecale na moje prejedanje, ali mislim da je ovo kompleksan problem, nije samo psihološki, tu su i navike i loša kultura ishrane i još mnogo toga.
Koliko se vaši dani razlikuju sada u odnosu na vrijeme prije Života na vagi, koliko sada vježbate, kako izgleda vaš jelovnik sada u odnosu na prije? Ispalo je da od doma do autobusne postaje imam ne pola sata, već 18 minuta hodanja, a prije kad sam tako dugo pješačila, boljela su me stopala pa sam znala stati i odmoriti se. Moram priznati da mi je malo komplicirano jer nemam vozačku, a tehnički živim u jednom gradu, radim u drugom i vježbam u trećem, odnosno, živim u Zaprešiću, gotovo dva sata trošim na put do posla, jer radim u Novom Zagrebu, a treniram u jednom mjestu u blizini Zaprešića. Nakon posla oko dva sata potrošim da dođem do gyma, odradim dva do tri treninga zaredom. Naravno da bih mogla ići u neku drugu teretanu u Zagrebu, no u gymu u blizini Zaprešića imam izvrsnu trenericu koja me vodi, pomaže oko prehrane, zna kako moje tijelo funkcionira i voljela bih da surađivati s njom na dugoročnoj osnovi. Primijenila sam savjete nutricionistice Martine i planiram prehranu unaprijed, trenutno kuham dva do tri puta tjedno. Dan mi je sada više ispunjen, ali imam i više energije. Subotom idem na ples u studio Larise Lipovac, a nedjelja mi je dan za odmor i ponekad za šetnju sa suprugom i prijateljem. Ne planiram nastavljati s takvim režimom, ipak je odmor bitna stavka, tako da ću taj raspored s vremenom korigirati.
Što mislite da će vam biti najveći izazov nakon showa, čega se pribojavate sada kada više niste u izolaciji i koncentrirani samo na gubitak kilograma? Prejedanje je ovisnost, a ovisnost je bolest. I kod svake bolesti može doći do recidiva, ja se ih bojim. Svjesna sam da kraj showa - nije kraj borbe, nego tek početak. Borba s kilogramima, odnosno s glavom, bit će doživotna.
Kako planirate potrošiti osvojenu nagradu, imate li već plan za to? Trenutno nemam točan plan, o tome ću još razmisliti, voljela bih nagradu potrošiti pametno, na bitne stvari kao što je, na primjer, fizičko i mentalno zdravlje moje i moje obitelji.
Prepoznaju li vas sada ljudi na ulici, prilaze li vam... Naime, od početka showa većina vas je vidjela kao pobjednicu? Prepoznaju me ljudi, ali znaju reći da nije bilo aparatića, ne bi me prepoznali. Znaju mi prići s riječima podrške u trgovinama, vani, neki ljudi kažu da sam ih uspjela motivirali i otkako je krenulo prikazivanje 'Života na vagi na televiziji, kupili su si sobni bicikl ili upisali gym te počeli mršavjeti, neki su se našli u mojim pričama, neki su mi zahvalili što sam otvoreno progovorili o svojim traumama, neki mi čak pruže zagrljaj. Jedna mi je gospođa rekla kako me je gledala na televiziji kako 'peglam' bicikl i to ju je motiviralo da trenira jače.
Kakvu poruku imate za osobe koje se bore s prekomjernom težinom i kojima se čini da izlaza nema, savjetujete li im da se prijave u Život na vagi? Smatram da bi se takve osobe svakako trebale iskoristiti šansu i prijaviti se u 'Život na vagi' jer je u običnom životu teško omogućiti takve uvjete: izolacija, posvećenost sebi, treneri, nutricionisti,
" Ljudi mi prilaze i kažu DA sam ih motivirala DA kupe sobni bicikl i DA zbog mene idu u teretanu"...eto kako se nasrće na hrvatski jezik....