Lik Ksenije u seriji “Crno-bijeli svijet” glumica Jelena Miholjević zavoljela je već pri prvom čitanju scenarija i znala je da je to uloga za nju. Prepoznali su to i naši čitatelji zahvaljujući kojima je Jelena dobila Večernjakovu ružu za najbolje glumačko ostvarenje. S glumicom koju krasi izrazita blagost i toplina koju pak na pozornici zna transformirati igrajući moćne i snažne ženske likove, razgovarali smo o trenutačnom stanju u kulturi, nezaobilaznoj pandemiji i, naravno, “Crno-bijelom svijetu”.
Ove godine osvojili ste Večernjakovu ružu za najbolje glumačko ostvarenje, kako vas je u ovim vremenima to razveselilo?
Sama nominacija iskreno me razveselila iako mi nije prva. Što se samih nagrada tiče, ne vežem se puno za njih, ali u ovom tjeskobnom dobu kada je sve bilo apokaliptično ponosna sam što se uspjela održati dodjela Večernjakove ruže i mislim da je, koliko sam uspjela pratiti od silnog uzbuđenja, bilo sjajno. Iako je to pomalo tužno jer u ovakvoj situaciji virtualne dodjele vidimo koliko su nam ti susreti uživo važni i koliko je atmosfera publike nužna. Osjećaj je bio fantastičan, ali me malo svladala trema jer u toj predivnoj konkurenciji svatko je zaslužio Ružu i ponosna sam i sretna zbog nagrade. Moja kći Ada, koja ima deset godina, nije mogla prihvatiti činjenicu da postoji mogućnost da ne dobijem ja Ružu, a ona je već pripremila navijačke plakate s nacrtanom ružom i natpisom “Bravo, mama”. Prije dodjele zato sam je pripremala na to da možda neću dobiti nagradu i da je već i sama nominacija golema stvar. No kad je zazvonio telefon sreći nije bilo kraja, pa smo otvorili i vino i u vrtu smo imali malu proslavu. Iskreno sam počašćena i posebno me razveselilo možda baš zbog tih okolnosti koje su bile u opreci s jednim svečanim i lijepim događajem.
Nominacija za Ružu došla je za ulogu Ksenije u seriji “Crno-bijeli svijet”. Jeste li i vi poput gledatelja odmah zavoljeli Kseniju, lik koji je Goran Kulenović, ako se ne varam, oblikovao po svojoj mami?
Drago mi je da publika voli seriju i Kseniju i da to iz godine u godinu osjećamo sve više. Meni je teško izbrojiti koliko puta me ljudi u danu zaustave i pitaju kada će četvrta sezona. Kula mi tvrdi da je Ksenija zapravo njegova mama, ja gospođu Kulenović nisam još upoznala, pa ne znam, ali kad sam pročitala scenarij pomislila sam: “Pa ovo sam ja, ovo je neki dio mene koji ne pokazujem”. Kad gledamo “Crno-bijeli svijet” kod kuće, stalno muža pitam: “Zar ja zbilja tako djelujem?” Naime, ja sam manje odlučna dok je Ksenija prekrasna i časna žena i ništa joj ne prolazi kroz prste dok se ja znam zavaravati i sanjariti. Kad me Kula pozvao na casting, ja sam pročitala scenarij i pomislila: stvarno nisam gramzljiva, ali ova uloga je za mene. Kada sam ga poslije pitala tko je od glumica osim mene bio na castingu rekao mi je: “Pa nitko, to je bila uloga za tebe”. Divno mi je što su ljudi tijekom ove pandemije govorili kako jedva čekaju večer da bi gledali “Crno-bijeli svijet”. To i činjenica da su me ljudi stalno ispitivali kad ćemo snimati četvrtu sezonu me tješilo i krijepilo kad sam malo pala u depresiju, to ti grije srce.
Onda vas sigurno veseli najava snimanja četvrte sezone?
Kulenović je divan redatelj jer ima kombinaciju duhovitosti i topline i nepokolebljiv je. S njim sam na setu u sigurnim rukama jer znam da neće ništa pustiti dok nije zadovoljan, a nekad je riječ o detaljima. Nekada smo zadovoljni nakon dva-tri ponavljanja, a nekad ih bude i 27 i za to treba imati talenta i živaca. Radujem se četvrtoj sezoni jer “Crno-bijeli svijet” donosi zajedništvo, jer ga gledaju svi, i bake i roditelji i klinci.
Kada vidimo koliko je kultura donosila veselja i optimizma ljudima u ovim trenucima kad vi zapravo niste mogli raditi svoj posao, onda je odluka Grada Zagreba da se izvan snage stavi zaključak o hitnoj isplati novca za javne potrebe u kulturi i pokrivanje troškova najma i prostora za rad, popriličan udarac?
Još uvijek sam u nevjerici jer normalno da ovakvo nešto još nismo doživjeli, ali takva nebriga i prijezir koji se iz takve odluke osjeća je nešto neizbrisivo, prijeđena je granica časnog postupanja. Shvatili smo da je moguće sve i da je riječ o potezu grada koji uopće ne mari za svoju kulturu, nezavisnu ili institucionalnu. Što reći o takvom vodstvu grada? Žao mi je, jer to je grad u kojem sam se rodila i koji svim srcem volim. Ali ovo je jedna nedvosmislena poruka i pitam se sa strepnjom što nas sve očekuje. Političke odluke svima nam poput sjekire vise nad glavom. Tješi me to da je umjetnost u svim krizama nekako pronašla svoj put poput vode. Umjetnost, lijepi projekti i komunikacija nas hrane, a ne uskraćivanje prava na rad ukidanjem odobrenih i isplaniranih sredstava, uz napomenu da je gradski proračun za kulturu oko šest posto. U šoku sam i tuzi zbog toga što se stalno borimo za taj minimum. Pitam se kako li je tek ljudima koji su u potresu ostali bez svojih domova i ignorira ih se već dva mjeseca, tek tada dobijem napad tuge.
Koje su dobre ili loše strane ove izolacije, mislite li da smo uspjeli nešto naučiti iz svega ovoga?
Nismo ni svjesni što će biti s našom djecom i kako će se to na njih odraziti, jer mi smo prošli rat, uništavanja i besparicu, ali tužna sam kad gledam svoje dijete koje dva mjeseca nije vidjelo svoje prijatelje. Cijelo im djetinjstvo govorimo da se maknu s ekrana, a sad odjednom svi piljimo u ekrane. Od pozitivnih strana izolacije uvidjela sam da nikada nismo voljeli prirodu kao sad, nikada moj Zagreb koji je ranjen nisam voljela kao sad, niti sam to proljeće doživjela snažno kao sad. Nikada više neću stati na scenu bez osjećaja najdublje zahvalnosti, jer kad mi se zareda više predstava nego što ima dana u mjesecu i kad mi bude teško ustati u četiri ujutro i raditi pred kamerama bez klime znam da ću se sjetiti dva mjeseca prisilnog besposličarenja. Iz ovoga se i nešto dobro izrodilo, uronila sam u knjige tijekom ovog razdoblja, smišljali smo nove projekte i nećemo biti nespremni kada nam se publika vrati. Osim toga, udomili smo jednog psa i nadam se da će moja kći pamtiti ovo vrijeme po tome.
Jeste li imali ikada krizu u smislu da ste htjeli odustati od glume, dići ruke od svega i otići?
Taj osjećaj da želim biti glumica u jednom razdoblju bio mi je poljuljan. S 27 godina sam strašno patila i imala sam užasne strahove. Trema na pozornici bila je prejaka, nos mi je stalno krvario, nisam mogla ništa jesti ni spavati, sve sam preispitivala. Dugo je to trajalo dok nisam otišla psihijatru, pa sam vidjela da moja situacija nije nešto što se može riješiti tabletama i da je to jako duboko. Tražila sam tehnike uz pomoć kojih bih opet zavoljela svoj posao, čak sam od tadašnjeg ravnatelja Gavelle Kreše Dolenčića tražila da budem inspicijentica. I tada me Barbara Nola, koja je isto patila od napadaja panike, spasila. Rekla mi je: “Padni više, zvat ćemo hitnu i krijepit ćemo te alkoholom!” Naime, uslijed napadaja panike imala sam osjećaj da ću pasti ispred publike. Tražila sam tehnike opuštanja i u tome je bilo rješenje i moj spas. Misao koju je izrekla Judi Dench za mene je najmudrija rečenica: “Posao treba shvaćati ozbiljno, ali sebe ne.” Trajalo je dugo dok nisam opet zavoljela svoj posao i dok mi nije postao strast i moja terapija.
Je li se s vremenom promijenio odnos prema glumicama koje su u vašim godinama nekad dobivale samo određeni tip uloga, čini se da se to promijenilo?
Beskrajno sam sretna i zahvalna jer znam da su prije glumice u mojim godinama lagano išle prema ulogama bakica dok ja, kad gledam sve scenarije i uloge koje dobivam, ne znam koja je ljepša i bolja. Kao društvo užasno nazadujemo što se tiče ženske jednakosti i rodne ravnopravnosti i tradicionalniji smo nego što smo bili, no ipak se govori o stvarima o kojima se prije nije govorilo. Prije se nije ni govorilo o problemima poput onih kakvi su i vas mučili; spominjali ste krizu koju ste imali kao glumica? Meni su se svi smijali kad sam operirala kapke, ljudi taje te zahvate, na što ja kažem: borila sam se 10 godina i riješila se velike muke i zdravstvenog problema. Pozabavite se svojim problemom. Postoje ljudi koji znaju kako vam pomoći, govorite o tome otvoreno. Kada sam o svojim strahovima i anksioznosti na pozornici razgovarala s drugim glumcima, vidjela sam da nisam jedina i drago mi je da više nema te osude u našem društvu..
Je li dio uzroka te krize povezan s time što su vaši roditelji glumci?
Kad su ti roditelji glumci, treba ti jedno deset godina da se toga riješiš. Ali moji se nikada nisu miješali u moj posao. Doživljavala sam puno neugodnih situacija jer sam došla iz kazališne obitelji, ali to mi nije stvaralo pritisak. Srž problema bila je u činjenici da se ne snalazim u svijetu, a onda i na sceni. Meni je svijet bio zastrašujuće mjesto i morala sam to riješiti. Tu si skidam kapu jer čovjek nekad lako odustane.
Tijekom ove karantene mnogi se žale na to da su dobili koji kilogram, a kod vas je situacija obrnuta, kako to?
Moram skinuti još osam kilograma, a izgubila sam deset kilograma u dva tjedna zahvaljujući StockholmDiet. Svi su se debljali, a ja sam rekla: ”E nećeš!” Osjećam se bolje i jako sam zahvalna zbog zdravlja. Dugo sam se borila s tim, nisam se dobro osjećala, a u karanteni sam imala svoj projekt avokado.
VIDEO Pogledajte reakcije dobitnika Večernjakove ruže za 2019. godinu
ww︆︅w︆︅.︆︅ki︆︅︆︅s︆︅stok.co︆︅m