Milena Rugulj rodila se 1953. godine u malenom selu u zaleđu Trogira, u obitelji u kojoj je umjetnički gen naslijedila od oca - klesara i kipara. Obitelj se ubrzo preselila u Trogir, gdje se i danas nalazi obiteljska kuća, zatim u Rovinj, pa stigla u Zagreb. Kada je došlo vrijeme za srednju školu, mama je željela da kći postane ugledna zubarica, da ima svoj čvrsti kruh u rukama, ali tata je stao na njenu stranu, znajući da je umjetnost nezaustavljiva sila, jer njegova Milena od djetinjstva nije iz ruku ispuštala olovke kojima je stvarala nevjerojatne crteže. Tako je ona ipak uspjela upisati Primijenjenu, odsjek tekstila, kako sama kaže "školu na lošem glasu", ali za nju jedinu pravu. Nakon škole željela je dalje u istom smjeru, ali tada je postojala samo Likovna akademija, i tek je kasnije čula da se otvara Tekstilno-tehnološki fakultet. Nije stigla u prvu generaciju, pa je dizajn upisala sljedeće godine:
- Tu sam bila svoja na svome. Uživala. Imala sam krasne mentore i profesorice: Režek, Nikolić i Bajs. To je bila ekipa iz snova i lijep period studiranja. No, prije fakulteta boravila sam jedno vrijeme u New Yorku, u gradu koji me oduševio i opčinio. Prvo sam radila u malom butiku, i tu je rođena ideja o nekom takvom mom malom mjestu, a zatim sam dobila posao u butiku Violet Strujić na Trećoj aveniji. No, činilo mi se tada da trebam još puno učiti, da nisam spreman za New York. Nisam imala hrabrosti. I tako sam se vratila, upisala fakultet i završila ga, a ideju o malom butiku ostvarila uz pomoć supruga. On je našao jedan prostor u Ilici, u dvorištu, tu smo zajedno počele sestra i ja. Bio je to prostor od svega 12 kvadrata, nimalo jeftin, ali tada je bilo: ili ću uspjeti, ili ću propasti - sjeća se Milena.
Objašnjava kako su osamdesete u Zagrebu bile godine kada se stvorila grupa ljudi koji su imali novca, ali ih nisu imali gdje potrošiti. Tada se po odjeću išlo u Trst, tek kasnije i u Graz, počeli su se otvarati butici koji su isprva nudili tu istu robu iz Trsta, pokoji model iz Londona, a tek kasnije i butici s autorskom modom.
I dok nabrajamo legendarne zagrebačke modne destinacije tog vremena, obje zaključujemo kako su to bila i vremena u kojima je promocija novog butika išla isključivo usmenom predajom, od usta do usta. Baš tako sam ja "reklamirala" Zeleni balon u Vinogradskoj, kamo je ona uskoro preselila svoje kreacije, jer svi su pitali "Gdje si to kupila?". Moj je zeleni baloner tada bio jedini takav u cijelom gradu, a ne masovna moda kakvu su svi tada (a uglavnom i sada) nosili. I zato toliko poseban. Na pitanje kako je butiku izabrala ime, Milena kaže:
- Zelena mi je omiljena boja, a balon je simbol nečeg laganog, bezbrižnog, simbol moje želje da poletim.
Prisjeća se kako je za uspjeh butika presudna bila suradnja s jednim od najboljih zagrebačkih krojača tog vremena, gospodinom Miklenićem, koji je bio najveći stručnjak za kroj i konstrukciju sakoa i koji je za Zeleni balon šivao tri godine. I tako je u Vinogradskoj počela njena prva velika i uspješan modna avantura.
- Uvijek sam išla za svojim 'nosom', radila prema svojim instinktima, nisam se previše obazirala na zahtjeve tržišta, a pokazalo se i da je Vinogradska zapravo izvan ruke. Imala sam svoj krug mušterija, ali ljudima je sve dalje od Britanca tada bilo izvan ruke i posao je počeo stagnirati - objašnjava.
Tada joj je jedan prijatelj savjetovao da se umjesto mode prihvati kuhače, kad već ionako dobro kuha. I tako je Zeleni balon postao prvi fast food u gradu, mjesto na kojem je ona opet bila glavni kreativac - i radnik - od nabavke namirnica na tržnici, preko ponude, do kuhanja. Svakog dana nudila je juhe, namaze, salate, tjestenine, meksičke specijalitete... a ljudi su dolazili na gablece, navečer je bio happy hour. No, tada su već stigle ratne godine, a Zeleni balon su sustigli dugovi za koje ona nije znala da postoje. A trebalo je živjeti, tada već i kao samohrana majka. I cijelo to vrijeme negdje u prikrajku bila je prisutna želja za povratkom modi.
- U svom sam stanu otvorila showroom, i nije to loše išlo, ali tada me spopala spoznaja da imam pedeset godina i da trebam ozbiljan novi početak. Osjećala sam da imam potencijala, da se ima još mnogo toga reći u modnom dizajnu, ali i da je došao trenutak kada je bilo "sad ili nikad". I tada sam nazvala svoju bivši profesoricu Ninu Režek Wilson, rekla joj kako sam našla odličan materijal i da me on pokrenuo. Ja zapravo uvijek krećem od tkanine, ona me nadahne i ponese u kreaciju. Kada samo se Nina i ja našle, odmah je rekla: "Ovo je prekrasno" i to mi je dalo podstrek - prisjeća se.
Bila je to 2006. godine, kada je Nina Režek Wilson pokrenula legendarni Modni ormar, modnu smotru studenata TTF-a, kojoj je medijski pokrovitelj bio Večernji list, i na kojem je Milena briljirala svojom povratničkom kolekcijom nazvanom Equilibrium, koja je poslije, s velikim uspjehom, pokazana i na Fashion Weeku Suzy Josipović 2007. godine. Bila je to senzacionalna kolekcija tzv. eksperimentalne mode, kolekcija u kojoj je dominirala skulpturalnost. Veliki Milenin povratak na veliku modnu scenu.
- Bila je to bijela kolekcija od čiste vune. Bili smo u skladu sa svijetom, u svibnju smo pokazali modele za sljedeću zimu, ali sjećam se da su cure umirale od vrućine noseći te vunene modele - kroz smijeh priča Milena, ali i objašnjava da je i po modelima uvijek bila desetljećima ispred svog vremena. Sada je, naime, veliki trend da kolekcije predstavljaju ljudi koji nisu iz svijeta modelinga, tzv. obične djevojke, a ona je to radila na početku dvijetisućitih, kada su joj revije nosili plesači ili pak djevojčice iz jednog osmog razreda:
- Kada reviju nose profesionalne manekenke i kada ih pitam kako ti se sviđa, one uvijek kažu: "Dobro je". One su utrenirane da svu odjeću koja im se da jednako nose, da budu profesionalne. A ja volim kada se ljudi, koji na reviji nose moju kolekciju, oduševe onim što imaju na sebi, jer to stvara posebnu energiju, odjeća na njima tada drukčije živi. Sjećam se da su me plesači pitali što smiju raditi na pisti, a ja sam jednostavno rekla sve - govori Milena, dok se obje s nostalgijom prisjećamo te 'lude', rasplesane revije.
Suradnja s Ormarom se nastavila, kao i suradnja s buticima koji su prodavali njene modele. No, tada se u modu uplela i ljubav. Ljubav koja ju je odvela na drugi kraj svijeta, te je jedan period živjela na relaciji Zagreb - Maspalomas, a to je gradić pedesetak kilometara udaljen od Las Palmasa, glavnog garda Grand Canarije. Tamo je pokrenula radionice o povijesti mode, radionice na koje su dolazili i mladi i stari, pa i neki studenti mode, i taj spoj visoke mode i tradicionalnih vještina i zanata, rezultirali su time da su ime Milene Rogulj, kroz modne revije i izložbe, prepoznali i na Kanarima.
Sličnu radionicu vodila je u Zagrebu, u sklopu programa 55+ u Muzeju za umjetnost i obrt. Bio je to prvi veliki angažman umjetničke organizacije koju je osnovala i nazvala Zeleni balon. Pohađale su je žene iz cijele Hrvatske, a završila je i izložbom, ali i kolekcijom koja je predstavljena na Zlatnoj igli, najstarijoj modnoj manifestaciji u Hrvatskoj.
Slične radionice njen su san i za budućnost. Ovih dana radila je za zvijezde sevdaha, kreirala scensku odjeću za Božu Vreću i Amiru Medunjanin. Nada se da će od grada Zagreba dobiti prostor za radionice, jer je njen atelje, u sklopu kuće u kojoj živi, oštećen u potresu. Kaže, bit će to neki novi, mali Modni ormar, prostor susreta modnih ljudi, profesionalaca i zaljubljenika u modu, ali i prostor koji će pomoći tek diplomiranim TTF-ovcima da lakše kroče u stvaran život, da imaju kamo se skloniti dok ne zakorače na čvrsti modni put, da imaju gdje doći po savjet i podršku.
Držimo stoga palčeve za sve Milenine planove i za drugi život nekog novog Modnog ormara.
VIDEO Mia Dimšić i Damir Bačić govore o Dori i optužbama kako je pjesma Guilty Pleasure - plagijat
