U jeku rata u Bosni i Hercegovini u Banjaluci je održan nekakav
“sveopšti” skup srpskih intelektualaca, na kojem je jedan sudionik (ako
se dobro sjećam, bio je to slikar Milić od Mačve) otprilike ovako
završio svoj govor: “I kad okonča treći svjetski rat, ostat će samo
mala skupina Srba iz koje će se roditi novo čovječanstvo.” Tom
iznimnošću, posebnošću, odabranošću i nebeskošću srpskog naroda bio je
opčinjen i Radovan Karadžić.
No pogotovo je bio opčinjen paranoičnom mišlju da (bosanke) Srbe, koje
“razumije samo Bog”, njihovi susjedi, dakle, Muslimani i Hrvati, žele
uništiti u korijenu. Odatle i njegov bešćutna genocidnost i ležerno
opravdavanje okrutnosti i u ubijanju i u mučenju ljudi u logorima.
A odatle i nastojanje da se bosanski Srbi na kraju nađu u velikoj
Srbiji, što će oni odlučiti svojim referendumom, zatim bojkotiranjem
referenduma na kojem će se većina izjasniti za nezavisnu Bosnu i
Hercegovinu i napokon Karadžićevim proglašavanjem Republike
Srpske.
Intelektualac, psihijatar, pjesnik koji je u metaforama izražavao svoju
strast uništavanja, markantna pojava i dobar govornik – Karadžić je s
jedne strane za određen broj Srba izrastao u mitsku figuru na način na
koji to nije uspjelo ni Miloševiću ni Mladiću, a s druge strane u
planetarno poznatog ratnog zločinca s posebnom percepcijom upravo zbog
tih svojih osobina.
Ali dok je Karadžić zbog te osebujnosti, zbog strave Srebrenice i
drugih zala u svijetu stekao imidž zločinačkiji od Miloševićeva, isti
taj svijet prihvatit će nezapamćen paradoks: Daytonskim sporazumom
uvelike će se priznati posljedice srpskog osvajačkog pohoda, Republika
Srpska ostat će država u državi, a Bosna i Hercegovina ni danas ne zna
što je i kamo ide. Na žalost, po sadašnjem stanju ispada da su
Hrvati u BiH najveći gubitnici i da oni zapravo danas najviše plaćaju
ceh rata u kojem su stvorene Republika Srpska i Federacija BiH u kojoj
o svemu bitnome zapravo odlučuje jedan narod – Bošnjaci.
Koliko god već dugi niz godina otkako je u bijegu Karadžića prati
najcrnja slika ratnog zločinca, ishod rata u BiH pokazao je da je
mnogošto radio po planu svjetskih čimbenika koji su favorizirali Srbe,
a po mnogočemu se čini da je i uhićen po planu, u trenutku kad je
“demokratskoj”, “proeuropskoj” vladi u Beogadu potreban snažniji zamah
na putu prema Zapadu i Europskoj uniji. Činjenica da se vraćaju
srbijanski veleposlanici povučeni iz zemalja koje su priznale Kosovo
pokazuje da se Kosovo već pomalo zaboravlja, da će se Srbija
usredotočiti na Europu te da joj je uhićenje Karadžića bilo potrebno ne
samo da pokaže svoje europsko lice nego i da zapravo afirmira ono što
su Srbi postigli u Bosni i Hercegovini – zahvaljujući Karadžiću!
NAGLASAK
