Marija Mesarič prvi je razred završila u mađarskoj školi, drugi u slovenskoj, a treći u hrvatskoj. I to sve u istoj zgradi u općini Štrigovi. Ulazila je svaki dan kroz ista vrata i sjedila u istoj učionici. Mađare su partizani otjerali u travnju 1945., Štrigova i susjedno Razkrižje pripojeni su Sloveniji, da bi se godinu dana poslije, kao u ping-pongu, vratili Hrvatskoj. Slovenci su odmah podigli bunu, otišli se žaliti sve do Beograda koji je 1947. odlučio da Štrigova ostaje u Hrvatskoj, a Razkrižje je vraćeno Sloveniji.
Mariju, nekad Hrvaticu, a danas slovensku državljanku, igre oko granica prate i u 81. godini života. Arbitražni sud u Haagu potvrdio je da je kuća u kojoj živi s obitelji katastarski u Hrvatskoj, iako je gotovo posve okružena slovenskim teritorijem.
Život na carinarnici
Da bi se razumjele komplicirane granične zavrzlame o kojima ovih dana bruje i Slovenci i Hrvati, iako Hrvatska pravorijek arbitraže ne priznaje, valja prvo nešto ispričati o životu gospođe Marije. Rođena je u hrvatskom selu Banfiju u sastavu općine Štrigove. Rano je ostala bez majke koja je stradala u Drugom svjetskom ratu. Otac se ponovno oženio i otišao, ostavivši je na brigu rodbini. Već sa 16 godina počela je raditi u tvornici metalne žice u Razkrižju, svega nekoliko kilometara od rodnog sela. Tu će upoznati Stanka, stamenog Slovenca za kojeg će se 1959. i udati. Stvorili su si dom u kući njegove bake. Već tada se znalo da je kuća katastarski na hrvatskom teritoriju, no u vrijeme bivše Jugoslavije na republičke se granice nije toliko gledalo. Svi smo ionako dio jedne države, govorilo se. Tek kad su se Slovenija i Hrvatska osamostalile i pokrenule razgraničenje, počeli su problemi.
– Najgore je bilo to što smo sve kupljene stvari za kuću prvo morali prijavljivati na graničnom prijelazu i carini. Kupiš štednjak, moraš prijaviti, kupiš televizor, moraš prijaviti, kupiš građevni materijal, opet sve treba prijaviti. Imali smo velike probleme na hrvatskoj strani graničnog prijelaza koji je tu odmah ispod naše kuće, posebno s policajcima koji su se vratili s ratišta u Vukovaru. Toliko smo već bili živčani da smo razmišljali o tome da prodamo kuću i odselimo se. No, posljednjih pet-šest godina je mirnije i stanje se smirilo – govori nam Marija, koju smo zatekli na povratku s groblja.
Ostali su u šoku
Obišla je grob supruga koji je prije osam godina preminuo od karcinoma. Mesariči su s optimizmom iščekivali odluku Arbitražnog suda u Haagu 29. lipnja. Kad su doznali da je sud potvrdio da njihova kuća pripada Hrvatskoj, ostali su u šoku.
– To je sve politika i nevjerojatno je da se naši i vaši ne mogu dogovoriti! Živimo u uskom dijelu koji izgleda kao guščji šinjak (vrat), okruženi granicom. Predlagali smo da Hrvatska to izravna. Račan i Drnovšek su to nešto dogovarali, pa smo čak jednom iz Zagreba dobili obavijest da smo mi, Mesaričevi, riješeni i da nas se odriču. No, ništa nije bilo od toga. Račan i Drnovšek su umrli i sve je stalo. Ja sigurno neću dočekati da se granica riješi, ali mi je stalo za mlade. Što ćemo u Hrvatskoj? Imam slovensku mirovinu, djeca rade u Sloveniji, tu su išla i u školu. Kakve mi veze imamo s Hrvatskom? – pita.
Kaže nam i kako struju plaćaju HEP-u, dakle Hrvatskoj, a sve ostale račune slovenskim komunalnim tvrtkama.
Bio je prije tjedan dana u Razkrižju, općini s oko 1350 stanovnika (samo naselje ima oko 250) i premijer Miro Cerar, koji je pokušao smiriti bunt desetak obitelji s 35 članova za koje je sud potvrdio da žive na hrvatskom teritoriju. Pozvao ih je da se suzdrže od incidenata.
– Rekao nam je da će se s vremenom to nekako riješiti. Govori se nešto o tome da bi nas se trebalo preseliti na slovensko zemljište u kuće koje bi nam kupila država. To ne dolazi u obzir! Mi smo sve naše kuće obnovili izvana i iznutra. Nitko neće sve to ostaviti i otići. Naučeni smo jedni na druge. Samo da nema tih granica... – ljuti se i odbacuje navodni slovenski plan o “humanom preseljenju” sa spornog na nesporno slovensko zemljište.
Nezadovoljstvo vlada i u obitelji Bedeković koja također živi u kući na hrvatskom teritoriju, no gospodarske zgrade, poput staje i kokošinjca, pa i kućica za psa, smještene su u “deželi”.
– Sve oko nas je Slovenija, čak i cesta, a samo je kuća u Hrvatskoj. Je li to normalno? Kažu neki da prodamo i odselimo se. Kamo? Tko bi uopće kupio kuću uz ove komplikacije – kaže žena koja se nije željela fotografirati jer ne vjeruje da će se išta riješiti.
– Sve je nakon arbitraže ostalo isto i ostavljeni smo da se sami snalazimo – rekla je i vratila se u kuću.
Iz Slovenije je u svega par koraka prešla u Hrvatsku. I tako na desetke puta dnevno. Nailazimo u selu i na mještanina koji nema problema s granicom. Svoj je na svome. Njegov je grunt na slovenskom. Ima hektar šume koja je ostala u Hrvatskoj, no u tome ne vidi problem.
– Diže se graja, a nepotrebno. Politika vam je to, skupljaju se bodovi zbog izbora, pa se ljude nahujstrava. Gledajte, mnogi od tih koji se sad žale na odluku arbitraže znali su prije 20, 30 ili 50 godina da grade na hrvatskom teritoriju. Krivo se piše da su sad odjednom pripali Hrvatskoj. Oni su morali ishoditi dokumentaciju i građevinske dozvole u Hrvatskoj. Neki su iskoristili priliku i kupili jeftinije zemljište na granici. I sve je bilo u redu, a sad se odjednom bune. Ovdje je puno mješovitih brakova. Meni je žena Hrvatica. Vjerovali ili ne, i pas nam je iz Hrvatske. Uplašio se petardi kad se slavila Nova godina i dolutao je odnekud iz smjera Banfija. Već je tri godine s nama – pokazuje nam terijera koji veselo trčkara po cesti. Pika se zove. – Problematičan je jer lovi zečeve i srne okolo po livadama i šumarcima – dodaje.
Pika ne mari za granicu, pa kad naganja zeca, možda i po sto puta prijeđe graničnu crtu koja vijuga preko vinograda, pa malo po cesti, pa onda siječe nečije dvorište i ide gore na brežuljak. Ko da ju je netko nacvrcan crtao. Lako je birokratima i političarima povlačiti linije po kartama, no kako, pitamo, ljudi na terenu znaju kuda ide granica? Orijentiraju se, kaže, prema kamenju. Tu i tamo neki kamen-graničnjak viri iz zemlje.
Osim premijera Cerara, sumještane umiruje i načelnik Razkrižja Stanko Ivanušić koji smatra da arbitraža nije riješila problem s granicom star 90 godina. Proteklih se uzavrelih dana u tom pomurskom selu moglo čuti i to da ih je njihova vlada žrtvovala za Piranski zaljev. Nije im jasno zašto su haaški suci uvažili katastarsku granicu iz 1925., a nisu uzeli u obzir kako će to danas utjecati na svakodnevni život. Ivanušičev kolega s “hrvaške” strane, načelnik općine Štrigove Stanislav Rebernik, ističe da je problem svake obitelji specifičan i da bi im države tako trebale i pristupiti, a ne ih sve trpati u isti koš.
– Ovom arbitražom koju Hrvatske ne priznaje samo je potvrđeno ono što se i dosad znalo, dakle da su te kuće na hrvatskom teritoriju. Granična policija ih sad pušta da prelaze granicu, ali vjerujem da nije baš najkomotniji osjećaj. Osim toga, neki imaju i muke s prilaznim cestama i pristupu kućama – upozorava.
Obitelj Baumgartner, na primjer. Slovenci su, kuća im je u Hrvatskoj, a prilaz do kuće moguć je samo iz smjera Slovenije. Ili obitelj Cmager. Slovenci su koji žive na teritoriju Slovenije, a svaki put kad bi nekamo krenuli iz dvorišta morali bi se doći prijaviti policajcima na hrvatsko-slovenskom graničnom prijelazu. Sreća pa im je Slovenija prije nekoliko godina pomogla uredivši put kojim mogu do kuće bez da se svaki put javljaju na raport policajcima. Nije im ugodno ni kad policijska vozila patroliraju po šumarcima i puteljcima. U cijeloj toj graničnoj zavrzlami pozitivno je to što se njeguju prijateljski odnosi Hrvata i Slovenaca. Surađuju KUD-ovi, nogometni klubovi... Na svečanosti 15. kolovoza u Šafarskom, gdje je sjedište općine Razkrižje, sudjelovat će i Međimurci, a prije toga, 22. srpnja, na Magdalensko je proštenje u Štrigovi će se trčati tradicionalna, 15. međunarodna utrka prijateljstva “Štrigova – Razkrižje 2017”, a navečer će ih sve zabavljati tamburaški sastav prigodnog imena – Mejaši.
Nekad su Razkrižje i Štrigova imali i jednu župu. Uoči Drugog svjetskog rata i u godinama nakon njega bili je incidenata i povišenih tenzija. Danas se više gledaju svakodnevni problemi.
– Kad obitelji koje žive na hrvatskom teritoriju trebaju hitnu medicinsku pomoć ili ne daj Bože vatrogasce, kompliciran je prelazak vozila preko granice. Ima još puno toga. Kad su ljudi već tu rođeni, onda im treba osigurati život u državi u kojoj žele biti. Neka političari to riješe, a ne da nas svađaju – napominje Slovenka Nevenka Horvat, koja je zalijevala cvijeće na župnom dvoru pokraj crkve Svetog Ivana Nepomuka.
Hrvatima je dobro i u Sloveniji
A što kažu Hrvati? Vinar Dragutin Kunčić iz hrvatskog Banfija kaže da u Razkrižju ima na desetke prijatelja. Odlaze zajedno na utakmice i piju vino u krčmama s obje strane granice.
– Vole Slovenci naše međimursko vino – smije se.
Kunčiću granica prolazi kroz kuću, pa su neke sobe u Hrvatskoj, a neke u Sloveniji. Sin si je sagradio kuću tik uz roditeljsku, i cijela je na slovenskom teritoriju.
– Ne vidimo tu nikakav problem. Znamo da će kuća ostati u Sloveniji i da smo mi Hrvati, i to nas ne muči. Tu jest nekakva granica, ali nema barijera. Normalno živimo, normalno delamo i normalno se ponašamo – govori dok stoji na terasi kuće s koje se pruža pogled na Razkrižje i šire.
– Ovaj pogled ne bih mijenjao ni za što, jedino mi je krivo što s terase ne vidim Čakovec i Varaždin – kaže.
Zanimljivo je da se sinova kuća opskrbljuje vodom iz Hrvatske, preko poduzeća Međimurske vode, a račun plaća slovenskom poduzeću Prlekija iz Ljutomera. Te su se dvije tvrtke dogovorile da ljudima ne kompliciraju život, a Štrigova i Razkrižje čak planiraju korištenje jednog, zajedničkog pročistača otpadnih voda jer nema smisla da se grade dva na tako malom području.
– Supruga i ja imamo našu HEP-ovu struju, a sin ima slovensku. Kad jednome ponestane, posudi od drugog – šali se Dragutin.
I tako, život u Štrigovi i Razkrižju vraća se polako u normalu nakon vijesti iz Haaga. Koliko će to potrajati, ne zna se. Slovenija planira formirati radnu skupinu koja bi provela odluku arbitara, a najavljen je i susret premijera Cerara i Plenkovića. Jedna od točki na dnevnom redu bit će svakako i Razkrižje sa Slovencima spornih desetak kuća.
Ustvari je grozno iracionalno i potpuno neshvatljivo slovensko ponašanje. Odmah nakon presude (koju ionako mogu zataknuti mačku za rep) počeli su se slovenski političari nadmetati u tome kako "spasiti" Slovence koji su ostali sa hrvatske strane. Kao da obje zemlje nisu u EU. Kao da će sada Hrvati maltretirati one Slovence, hrvatske državljane, koji ostanu u svojim domovima i na svojim imanjima. Kao da je Hrvatska zemlja po kojoj krstare ljudožderi i love Slovence, pa ih treba hitno spašavati.Zalažu li se ti sitni ksenofobi za "humano preseljenje"?