Daniele Kolec, predsjednik Udruge profesionalnih ribara Mare croaticum, jednostavno je komentirao preporuku Europske komisije o primjeni arbitraže.
Rekao je – to smo očekivali, ali nije na njima da o tome odlučuju, nego na Hrvatskoj i Sloveniji. Isti su nam ljudi na početku Domovinskog rata nabili zabranu uvoza oružja, pa smo se unatoč tome snašli, tako će biti i ovaj put. Za sada nas ribare hrvatska policija i politika štite, i nadam se da će tako biti idućih tisuću godina, jer do sredine zaljeva lovili smo u vrijeme i Austro-Ugarske, i Italije, i Jugoslavije...
Europska komisija, kako ističu i neki naši europarlamentarci i drugi političari, nema mehanizma kojim bi prisilila Hrvatsku da poštuje arbitražu. Ali to nije osobito utješno, jer smo i cijelo vrijeme naših odnosa s EU, posebno od Račanova i Budišina dolaska na vlast, pokorno slušali i slijepo izvršavali sve što se iz Bruxellesa tražilo. Da nismo, da smo pokazali zube, da nismo EU pretvorili u svetinju kojoj su se politika i mediji godinama klanjali, možda bi i odluka arbitraže bila drukčija. Ovako, Europska je unija navikla na sluganski poslušnu, ropsku Hrvatsku, Hrvatsku koja će njoj i zbog nje prodati i čast, i ponos, i nacionalna bogatstva, i političku suverenost.
A tako je bilo i kad je bila riječ o Jadranu – Sanader je, unatoč tome što se kao oporbenjak junačio u Saboru i grmio protiv Talijana koji pustoše hrvatski riblji fond i što je obećavao proglasiti gospodarski pojas – Europskoj uniji dao ZERP, to jest 25.000 četvornih kilometara mora. I on je dugo javnost držao u uvjerenju da će ZERP biti samo hrvatski, a onda se kukavički povukao i Saboru nametnuo odluku da u njemu mogu loviti i ribari iz zemalja EU. Pa tako Talijani godišnje u njemu imaju ulov vrijedan 200 milijuna eura. Kad se to zbroji s milijardskim profitima koje iz Hrvatske iznose inozemni vlasnici budzašto kupljenih hrvatskih banaka i velikih strateških tvrtki te s dobitima koje strancima omogućuje uvozni lobi gušeći tako hrvatske proizvodnje, onda nam otimačina polovice hrvatskog mora u Savudrijskoj vali izgleda i sitnom, i nastavkom siromašenja Hrvatske koja će, ne dogodi li se čudo, opet pokleknuti.
Jer kako će sada Andrej Plenković, koji je kao slugan EU Ukrajincima obećao pomoć u reintegraciji teritorija koje su im “okupirali” Rusi, sačuvati hrvatski teritorijalni integritet? Isti oni koji su ga bili poslali u Ukrajinu i za koje je odradio prljavi posao sada mu okupiraju dio njegove vlastite zemlje i traže od njega da se toga dijela odrekne – dogovorom! Teško je zamisliti da bi uljuđeni, pomirljivi, Bruxellesu odani Plenković mogao podnijeti veće sukobe sa Slovencima na moru, a sigurno je da će Slovenci, mašući arbitražom, bezuvjetno htjeti uzeti “svoje” tri četvrtine Savudrijske vale. Hrvatski izlazak iz arbitraže u EU nitko i ne spominje kao što nisu, što bi rekao Daniele Kolec, spominjali ni ugroženost Hrvatske kad su nam zabranili nabavu oružja na početku agresije.
Ovo će zacijelo biti jedan od najtežih ispita premijera Plenkovića i njegove Vlade, jer su se našli razapeti između one vrste nacionalnih interesa na koju su ljudi najosjetljiviji i odanosti Europskoj uniji kojoj je hrvatska vlast davno prije Plenkovića prepustila upravljanje tim interesima. U slovensko-europskoj inačici ovo je posezanje za hrvatskim teritorijem kao što je bilo Šešeljevo i Vučićevo ucrtavanje granice velike Srbije. Pa se tako metaforički može govoriti o nastavku Domovinskog rata, o nastavku obrane hrvatskog teritorija. I sa Srbijom i s Crnom Gorom i s Bosnom i Hercegovinom imamo neriješena neka “granična pitanja” (ovi navodni znakovi zato što je svuda riječ o posezanju za hrvatskom zemljom!), pa bi za Hrvatsku povoljno ili nepovoljno rješenje spora sa Slovencima moglo utjecati i na ta “pitanja”.
Hrvatski narod cijelo vrijeme poslije rata nije bio tako povrijeđen kao sada, s tim se šokom može mjeriti samo prva, osuđujuća presuda Gotovini i Markaču, kad je također na udaru bila hrvatska država. Dakle, Plenković je pred šansom da postupi kao pravi, istinski državnik, ali i pred iskušenjem u kojem bi se moglo pokazati da u njemu ništa državničkog nema. Njegovo dosadašnje upravljanje zemljom nije osobito obećavajuće, ali možda bude najbolji na najtežem ispitu. Ova vlast mora štititi hrvatski dio Savudrijske vale kao što ga štiti i sada, na zadovoljstvo onih kojima je to najvažnije, kao što je Daniele Kolec.
Otužna je činjenica što je dvoje dipl. pravnika (pok. Račan i Jadranka Kosor) nanijelo nemjerljivu štetu hr. pozicijama oko razgraničavanja HR/SLO odnosno nema nikog tko bi mogao odgonetnuti što je Račan dobio zauzvrat - htijući pokloniti SLO 80.4 % PI zaljeva, cca 166 km2 hrv. teritorijalnog mora!? Srećom po HR, prof. dr Smerdel je kao tadašnji Vladin savjetnik za Ustav satima i satima uvjeravao (pravnika Račana) da ide suprotno Ustavu RH - i naposljetku ga uspio uvjeriti da odustane od tog nevjerojatnog nauma, koji je bio olakšan tim teniskim turnirima hrv. i slov. elite gdje je stimmung macher bio Slaven Letica (čitajte što danas piše o tome). A da se o Jadranki Kosor ne govori, ona se producirala u tim crvenim opravama po srednjovjekovnim dvorcima - prezentiravši hrv. javnosti Rehn II platformu "kao čašu vode popiti", dok je desetak vrsnih pravnika krenulo rezolucijom po medijima objašnjavati koliko je to štetno po hrv. interese. I čak dobila 2/3 u Sabornici - sjetimo se Josipović glasovao protiv, da je to štetno po RH, a o kakvom domoljubu se radi. Zato Plenković ima hipoteke iz prošlih epoha, gdje se nije slušalo struku prvenstveno i sad smo tu gdje jesmo, na stoperskoj poziciji - umjesto na crti sredine u zaljevu. Pok. ak. Ibler pitao Račana: Zašto si tako nešto potpisao? Ah vi znate profesore da sam uvijek bio loš student...