Naslovnica Premium

Bankrot Jugoslavije: Ekonomski krah 1982. koji nikad nije službeno objavljen

Naftna kriza je strašno pogodila Jugoslaviju koja je htjela svu svoju industriju zasnivati na do tada jeftinoj nafti. Slijedila je oskudica deviza i nafte, a to je prouzročilo i sekundarnu krizu nekih elementarnih proizvoda, a ne samo da se neko vrijeme vozilo automobile po pravilu par - nepar. Bila je oskudica deterdženata, toalet-papira i nekih trivijalnih artikala
02. rujna 2014. u 12:05 223 komentara 25039 prikaza
jugoslavija
Foto: http://jna-sfrj.forum-aktiv.com/
Pogledajte galeriju 1/6

Mnogi ne znaju da je bivša država doživjela bankrot. Iako službeno to nikada nije objavljeno, po svemu smo 80-e godine proživjeli u propaloj ekonomiji. Koliko je današnja Hrvatska blizu ili daleko od tadašnje Jugoslavije ili Argentine s početka stoljeća?

Utjecajni je njemački Der Spiegel nekako odmah nakon početka tekuće i zasada nepobjedive globalne krize objavio temeljitu analizu uzroka kolapsa korporacija, banaka, država… Nedaća kojoj su se oduprli tek oni najjači uvijek ima ista obilježja, pogotovo kada se radi o bankrotu država. Urugvajski bankari, piše Der Spiegelov investigativni tim, te znake i predobro znaju. Urugvaj je susjedna zemlja Argentini, a dobar dio svoje ekonomije počiva joj na bankarskom sustavu. Ta je zemlja neka vrsta pandana Švicarskoj. Ni oni ne pitaju odakle dolazi novac koji se deponira u njihovim bankama. Bitno je samo da dolazi.

Tako su i bankarski činovnici Montevidea svjedočili rijekama Argentinaca s aktovkama u rukama koji su užurbano otvarali nove račune ili jednostavno gotovinska sredstva u američkim dolarima pohranjivali u sefove. Kada je prijenos valuta dovršen, startao je drugi dio. Argentinska je Vlada ograničila gotovinske isplate u bankama te zamrznula sve bankovne račune. Posljednja je faza pad potrošnje, Argentinci su 2001. trošili 60 posto manje nego prije početka bankrota, radije su se opskrbljivali krađama lokalnih supermarketa dok sve nije završilo masovnim demonstracijama koje su natjerale tadašnjeg predsjednika Fernanda de la Ruu da helikopterom pobjegne iz predsjedničke palače.

De la Ruin nasljednik učinio je pesos konvertibilnim nakon što je tečaj argentinske valute zavezan po omjeru 1:1 u odnosu na američki dolar. Deseci tisuća obrta koji su se zaduživali po takvom tečaju propali su, nezaposlenost se popela na 25 posto. Argentina je promijenila pet predsjednika u dva tjedna dok Nestor Kirchner, muž sadašnje predsjednice Cristine Kirchner nije javno priznao da njegova zemlja megadug od 115 milijardi eura ne može vratiti stranim kreditorima. Te 2008. isto se ponovilo i to nakon strelovitog rasta koji je Argentinu izvukao iz krize upravo nevjerojatnom brzinom. Nestor Kirchner odupro se Međunarodnom monetarnom fondu koji je od njega tražio ekstremne mjere. Praktično je otjerao međunarodne kreditore nudeći im otkup državnih obveznica za samo 25 posto od onoga koliko su ih platili no to je rezultiralo time da Argentina više nigdje nije mogla dobiti bilo kakav kredit.

Ipak, ekonomija je rasla s nezamislivih sedam do devet posto. Kada se vidjelo da bi uspon mogao stati, neočekivana je pomoć došla od nikog drugog doli venezuelanskog predsjednika Huga Chaveza koji je pokupovao argentinske državne obveznice. No, cijena je nafte drastično pala pa tako niti Chavez više nije mogao pomagati, a sama se Venezuela našla u opasnosti da bankrotira. I tako se Argentina opet našla u spirali pada, ponovno su ljudi u odijelima s aktovkama odlazili u Montevideo gdje su ovaj put ostavili 553 milijuna eura. Državne su obveznice izgubile više od polovice svoje vrijednosti. Predsjednica Kirchner zapovjedila je nacionalizaciju privatnih mirovinskih fondova, navodno kako bi spriječila njihov bankrot te, opet, zamrzavanje bankovnih računa.

Neki, pak, tvrde da je sve to poduzela zato da ne bankrotira sama Vlada. I nije Argentina jedina država koja je bankrotirala. U novije doba isto se dogodilo Islandu pa Pakistanu, Zimbabveu, Ekvadoru, nešto ranije Rusiji, iz Drugog svjetskog rata bankrotirane su izašle Njemačka i Velika Britanija, a u srednjem vijeku takvu su vijest objavile i imperijalne velesile Francuska i Španjolska. Ima, međutim, još jedna zemlja, neraskidiv dio naše povijesti koja je bankrotirala.

Jugoslaviji se to dogodilo 1982. iako to nikada nije službeno objavljeno. Činjenično je stanje bilo takvo da je bivša država zaista bankrotirala. Teško je zamisliti nekoga tko bi o tome kvalificiranije progovorio od samog pokojnog Stipe Šuvara. On je u jednom intervjuu Radiju Slobodna Evropa o toj kobnoj godini rekao sljedeće:

- To je bilo veliko posttitovsko vrijeme, doba velikih previranja u Jugoslaviji i ekonomske krize. Naftna kriza je strašno pogodila Jugoslaviju. Već se tada trošilo 12 do 13 milijuna tona godišnje nafte, a Jugoslavija je htjela sve zasnivati, svu svoju industriju na do tada jeftinoj nafti. Cijena nafta je onda strašno skočila na svjetskom tržištu, slijedila je oskudica deviza i nafte, a to je prouzročilo i sekundarnu krizu nekih elementarnih proizvoda, a ne samo da se neko vrijeme vozilo automobile po pravilu par - nepar. Bila je oskudica deterdženata, toalet-papira i nekih trivijalnih artikala - govorio je tada Šuvar.

jugoslavija | Autor :

Povjesničar i predavač hrvatske i europske povijesti na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli Igor Duda u svojoj knjizi "Pronađeno blagostanje" na vrlo razumljiv način objašnjava kako je do krize uopće došlo.

Prema njemu, začetak potrošačkoga društva u Jugoslaviji započeo je još 1958. godine Kardeljevim Programom Saveza komunista Jugoslavije. Navodi kako se više analitičara tijekom osamdesetih složilo kako je do kretanja nizbrdo došlo zbog neusklađenosti gospodarskog i političkog sustava, kontradikcije koju je izazvalo spajanje dvaju načela: gospodarski sustav temeljio se na samoupravljanju, a politički na vertikalnoj subordinaciji i monopolu. Tržišni socijalizam doveo je do jačanja skupine nazvane tehnomenadžeri pa poslije 1972. dolazi do zaokreta uslijed kojega dogovorna ekonomija potiskuje načelo tržišta, piše Duda.

U svjetskim su razmjerima sedamdesete godine obilježile dvije naftne krize, a ponašanje jugoslavenskog gospodarstva u međukriznom razdoblju umnogome je odredilo sudbinu zemlje u osamdesetima. Prvu krizu iz 1973.-1974. Jugoslavija nije osjetila jer je stigla jeftina nafta iz Libije, ali problemi su nastali tijekom druge krize 1979.-1980. Duda objašnjava kako su te prijelomne 1980. na naplatu stigli troškovi burnog razvoja jer dugotrajan kvantitativan rast nije uspijevao postići zadovoljavajuću kvalitetu. Brzu deagrarizaciju, ekstenzivan rast investicija i zaposlenosti pratili su spor rast proizvodnosti te nedostatak intenzivnoga rasta s djelotvornom upotrebom resursa i novih tehnologija, što je dovelo do smanjene konkurentnosti u inozemstvu i deficita u bilanci plaćanja koja se pokrivala sve većim vanjskim zaduživanjem.

Krediti i nove emisije novca pokrivali su investicije koje su nastojale ostvariti dugoročnim planovima predviđenu nerealno visoku stopu rasta, objašnjava Duda. Od polovice sedamdesetih (dakle od novog Ustava 1974., op.a.) samostalno su se mogle zaduživati i republike, što je ubrzavalo njihov razvoj, no svaka se republika ponašala kao da će dug u ime federacije vraćati netko drugi. Proizvodnja i potrošnja bile su iznad realnih mogućnosti, a njihov rast bio je utemeljen na sredstvima iz inozemstva koja su prelazila kreditnu sposobnost zemlje, gospodarstva i stanovništva, objašnjava Igor Duda.

Poznati su podaci i priča o rastu zaduženja kojem nije bio krivac samo porast cijena nafte. Brojni javni izvori jasno navode porazne brojke koje se vječito citiraju u bilo kojoj analizi. Na početku zaduživanja Jugoslavije cijena kapitala bila je veoma povoljna. Na svjetskom tržištu novca kamatna se stopa kretala 1975. 5,8%, 1976. 5,1%, 1977. 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara. Kapital se nudio u neslućenim razmjerima koji su i iskorišteni.

Potkraj 1978. zbio se radikalni preokret na tržištu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadržavši i dalje kontrolu nad emisijom novca, a ispustivši kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skočile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na 16,8%. Cijena se kapitala povećala gotovo trostruko. Bio je to znak za uzbunu, znak da se prekine daljnje uzimanje kredita. Rukovodstva su postupila suprotno. Dugovi su rasli: 1977. 9,540 milijardi dolara, 1978. 11,833 milijardi, 1979. 14,952 milijardi, 1980. 18,395 milijardi, 1981. 20,804 milijardi dolara. U godinama vrtoglavoga skoka kamata dug se povećavao za više nego dvostruko. Trgovinski deficit ubrzano je rastao: 1977. iznosio je 4.376 milijuna dolara, 1978. 4.315 milijuna, 1979. 7.225 milijuna, pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979.

Zaduživanje i ulaganje osjetilo se u povećanju životnog standarda pa je i realna vrijednost plaće u drugoj polovici sedamdesetih dosegnula najviše vrijednosti u povijesti Jugoslavije. Kardelj je upozoravao na opasnosti vanjskog zaduživanja, no Tito se odupirao restriktivnim mjerama. Građani su dobro zarađivali i živjeli, no dugoročno je to bila samoubilačka politika zbog koje se Jugoslavija s kraja sedamdesetih činila Potemkinovim selom. Investicijski val sedamdesetih događao se dok su sve razvijenije zemlje poslije prve ratne krize usporavale proizvodnju i zapošljavanje te smanjivale investicije i potrošnju. Potkraj 1979., uoči izbijanja krize, savezna vlada je odlučila devalvirati dinar za oko 30% kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Tito uoči smrtne bolesti nije odobrio devalvaciju jer nije podnosio da pada međunarodni ugled zemlje, rekavši delegaciji savezne vlade i: "... lako je vama devalvirati. To se može i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće dođe."

>>Sutra 2. dio: Bankrot Jugoslavije: Od devalvacije do raspada

VIP izdvaja za Vas

  • Avatar Pipl mus tras as
    Pipl mus tras as:

    Mesić je novinarima prešutio i podatak da mu je Tešić svojedobno darovao i zlatni sat, te da njegov posjet Pantovčaku nije bio ni slučajan ni zalutao. U priči oko tragičnih događaja na Kornatima otprije sedam godina šokantna je činjenica da ... prikaži još! da se nitko od hrvatskih mjerodavnih institucija do dana današnjeg nije udostojio priupitati bivšeg predsjednika države Stipu Mesića, po čijem nalogu je prvi kanader poslan u Grčku i to na molbu, ni manje ni više, nego kontroverznog srpskog trgovca oružjem, Slobodana Tešića. Tim prije što je taj čovjek, koji se nalazi na američkoj interpolovoj tjeralici, svojedobno bio u poslovnim razgovorima, upravo, s tadašnjim predsjednikom Mesićem. Inače, Tešića su mediji spominjali kao mogućeg vlasnika kontejnera koji je sredinom rujna prošle godine zaplijenjen u Riječkoj carinarnci, a u kojem su se nalazili projektili zrak-zemlja, te dijelovi raznog drugog sofisticiranog naoružanja. Međutim, Tešić je u izjavi za B92 takve navode nazvao - notornom laži. No, zahvaljujući toj aferi svekolika javnost je bila upoznata da je Tešić u Hrvatskoj imao prolaz do najviših struktura vlasti, konkretnije do tadašnjeg predsjednika Mesića.heheheee

  • Avatar Idler 3
    Idler 3:

    Dajte-najte, pa ona država je bila raj na zemlji, a kak se tek dobro živjelo morete svakodnevno čitat u YU-nostalgičnim-komentarima >;-))

  • Avatar Zoran Vitas
    Zoran Vitas:

    @balic @goran41 Jugoslavija doista jest bankrotirala, samo što to građanima nikada nije javno rečeno. U jednom trenutku više nije mogla uzimati kredite. Nije točno niti da su početkom 80-tih svi radili. Tada su počeli i masovni otkazi zbog krize, tokom ... prikaži još! 80-tih radna su mjesta umjetno održavana, funkcionalne ekonomije zapravo uopće više nije bilo. Pročitajte tekst, sve piše.