Naslovnica Premium Analize i intervjui

Akademija se treba čuvati da ne postane podij s kojeg se svakodnevno dijele javne lekcije

Devet se država i različitih državnih formacija promijenilo otkako je Strossmayer osnovao Akademiju. U tih devet država sigurno je bilo mnogo težih situacija od ove naše današnje, za koju mnogi misle da je najteža. A nije. Prema tome, hajde da učimo od te činjenice. Uvijek je vladalo pravilo da upletanje u politiku ne smijemo dopustiti.
13. lipnja 2018. u 19:12 3 komentara 182 prikaza
Velimir Neidhardt
Foto: Boris Scitar/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Kabinet potpredsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Velimira Neidhardta nalazi se u jednom od najljepših salona, u jugoistočnom kutu zgrade na Zrinjevcu. Sam je ulazak u taj ambijent poput trenutačnog prebacivanja u neko drugo vrijeme, davno, ali i silno napredno, gotovo revolucionarno. Doba Josipa Jurja Strossmayera kojeg je akademik Neidhardt u našem razgovoru često spominjao. Ali, naša prva tema bila je životna tema i poziv akademika Neidhardta: arhitektura. Na stolu me dočekala velika, iz tiskare upravo izašla, a dan nakon našeg razgovora i javnosti predstavljena knjiga “Misao u arhitekturi: Velimir Neidhardt”. U njoj je Alen Žunić kao autor i urednik sabrao i organizirao golem materijal koji svjedoči o pedeset godina rada Velimira Neidhardta, od prvog teksta pod naslovom “Arhitekt i budućnost”, koji je tada svježe diplomirani arhitekt 1968./1969. napisao, kako mi je sam rekao, u trenucima slobodnog vremena za služenja vojnog roka u Petrinji, preko teoretskih razmatranja, stručnih eseja o mnogim, a pogotovo zagrebačkim arhitektonskim i urbanističkim temama, pa do retrospektive najvažnijih radova, među kojima su Nacionalna sveučilišna knjižnica i poslovna zgrada Ine, do vrhunca opusa, nove zagrebačke zračne luke.

Zvonko Kusić Denis Derk Zašto HAZU zaobilazi Vrkljan, Novaka, Ferića, Ugrešić...?!

Velimir Neidhardt je, kao sin jednog velikog arhitekta Franje Neidhardta, a nećak drugog, još značajnijeg Jurja Neidhardta, bio predodređen za arhitekturu. Ona ga je, kako sam kaže, progonila. A on se nije opirao.

Međutim, nakon što smo pročešljali povijest arhitekture, njenu umjetničku narav i njen aktualni trenutak u Hrvatskoj, uključujući najdublje posrnuće struke i potpunu nesigurnost koja prati svakoga tko nešto gradi ili kupuje zbog urbanističkih planova koji se neprestano mijenjaju, posvetili smo se glavnoj temi razgovora i njegovu povodu: Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, zbog činjenice da je Velimir Neidhardt prvi službeno istaknuti kandidat da na jesen na mjestu predsjednika te institucije naslijedi dosadašnjeg predsjednika Zvonka Kusića, s kojim je osam godina blisko surađivao kao jedan od dvojice potpredsjednika.

Zvonko Kusić HAZU Imenovano 10 novih akademika, među njima dvije žene

 

Što vama osobno znači HAZU?

S Akademijom imam odnos od najranijih dana preko mojih profesora na fakultetu koji su bili akademici: Drago Galić, Josipe Seissel, Mladen Kauzlarić... Znali smo već tijekom studija za njihov ugled i što znači Akademija. Isto tako dobro se sjećam dana kada je naša profesorica hrvatskog u gimnaziji ili možda još ranije u osnovnoj školi, došla u razred i napisala na ploču sljedeću rečenicu: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti je najviša znanstvena i umjetnička ustanova u Hrvatskoj. Znači, sustav obrazovanja je već kod djece širio tu ideju. Na to se nadovezuje majstorska radionica arhitekata koju je vodio profesor i akademik Galić. To su bile majstorske radionice likovnih umjetnosti kakve su imali arhitekti, slikari i kipari, koje su vodili veliki umjetnici kao što su bili Hegedušić i Radauš. Bio je to način usavršavanja kvalitetnih studenata akademija ili drugih fakulteta, svojevrsno postdiplomsko umjetničko obrazovanje. Poslije je ta cijela grupacija majstorskih radionica prešla u sastav Akademije koja je o njima nastavila voditi brigu. Kada sam završio fakultet 1968. godine, profesor Galić me je odmah pozvao u tu majstorsku radionicu na studij usavršavanja. To je bilo u zgradi današnjeg Muzeja arhitekture u Ulici Ivana Gorana Kovačića i tamo je uvijek bilo nekoliko studenata koji su dolazili nakon svojih dnevnih obveza, a oko pet sati bi uvijek dolazio i profesor Galić koji je onda diskutirao s nama i razrađivao teme na kojima smo radili. On nam je omogućavao i dopuštao da se javljamo na arhitektonske natječaje. To je bilo doba turističke izgradnje i mi smo se javljali na niz natječaja za hotele. Tako sam ja imao prvi uspjeh kada je otkupljen projekt moje grupe za hotel na Lapadu. To nam je uvelike pomoglo. Profesor nas je savjetovao, a imali smo tamo i vrlo dobru opremu, kao i pristup najnovijoj literaturi. Kada sada gledam na sve to, uviđam da mi je profesor Galić bio poput drugog oca i da je zapravo predodredio cijelu moju karijeru. On me je također 1973. predložio za Balokovićevu stipendiju, s kojom sam otišao na Harvard. Kada sam se vratio, dobio sam projekt Nacionalne sveučilišne knjižnice, za koju je jedan projekt već radio i profesor Galić. On me je već 1980. predložio za člana suradnika tadašnje JAZU, 1990. sam postao izvanredni član, a 1991. su svi izvanredni proglašeni redovitim članovima. Od 2011. sam potpredsjednik. To je izuzetna suradnja i iznimna ekipa koju smo stvorili pod vodstvom predsjednika Kusića, koja je dala, kao što on uvijek govori, nov izgled i percepciju Akademiji, koja se potpuno otvorila javnosti.

PROBLEMI PRED IZBORE HAZU nakon revizije zatvorio bankovni račun

 

A koliko se promijenila percepcija iznutra, kod samih akademika?

Došlo je do zamaha žustrine i količine rada u Akademiji. Održano je bezbroj skupova i manifestacija, objavljeno mnoštvo radova. To je izuzetna aktivnost koju treba nastaviti.

 

Do javnosti su doprli prigovori da je predsjednik Kusić preuranjeno vas istaknuo kao svog nasljednika i mimo dnevnog reda.

Ja sam izuzetno zahvalan predsjedniku Kusiću što je mene vidio kao osobu koja će nastaviti njegovim putem. Taj njegov čin objave nije bio na službenim nivoima, da bi to netko trebao zamjeriti. On je to prvi put spomenuo nakon jedne sjednice Predsjedništva, a mislim da predsjednik ima pravo pred kraj svojeg djelovanja dati svoje viđenje smjera daljnjeg djelovanja. Mnogo institucija u svijetu ima taj istančani i skladni prijenos obveza iz jednog mandata u drugi. Dobro je kada prošli i sadašnji predsjednik, skupa s onim koji bi teoretski to mogao postati u budućnosti, čine ekipu koja može kvalitetno promišljati stvari za dobrobit cijele institucije. Kontinuitet apsolutno treba gajiti. U hrvatskim uvjetima to je presudno za bilo koji i bilo kakav skok unaprijed jer se mi stalno vraćamo unatrag, s novim mjerilima i novim a priori voluntarističkim stavovima... Sve se stalno mijenja. Tako pokazujemo nešto što zapravo nije karakteristično za kulturnu naciju. Kultura je gajenje. Treba gajiti i pokušati svu inteligenciju tih struktura sublimirati i okretati prema naprijed.

 

No, vi ste sada i službeno kandidat za sljedećeg predsjednika HAZU?

Mi smo službeno na Predsjedništvu potkraj travnja otvorili proces predlaganja kandidata za predsjedništvo Akademije i takva je uputa dana svim razredima. Razred likovnih umjetnosti, čiji sam i ja član, bio je jedan od prvih koji je od tada imao sjednicu s tom točkom dnevnog reda i predložio kandidate, za predsjednika moju malenkost, za potpredsjednike akademike Davora Miličića i Franu Paraća te akademika Darija Vretenara za glavnog tajnika. Kroz tu smo proceduru nas četvorica postala i službeni kandidati. No, svi razredi, kojih ukupno ima devet, imaju pravo predlaganja svojih kandidata na sličan način, a što je još demokratičnije, svaki akademik redovni član ima pravo do otprilike petnaest dana prije izborne skupštine za svaku funkciju predložiti svog kandidata.

Svecana sjednica HAZU-a povodom Dana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te dodjela godisnjih nagrada. Znanost i umjetnost Dodijeljene nagrade HAZU za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća

 

I svi su oni ravnopravni?

Potpuno ravnopravni.

 

Koliko je bitna i korisna uključenost javnosti u taj proces?

Mi smo ustanova u kojoj zapravo nema tajnosti rada, osim kad je riječ o postupcima u kojima se nije došlo do rezultata, pa ih nema smisla ni davati u javnost. Izbor članova Predsjedništva otvoren je postupak o kojem se može govoriti i javnost će se vjerojatno zainteresirati ili možda neće. Ali, najzanimljivija će biti sama izborna skupština u studenom, na kojoj će se odlučivati o tome.

 

Javnost je sklona navijačkom diskursu više nego ozbiljnim raspravama...

Ja pretpostavljam da će do kraja procesa biti istaknut niz kandidata među kojima će populacija akademika birati. Ali, jedino što se ne bi smjelo u javnosti dogoditi i što ne bi bilo dobro jest poistovjećivati Sabor i Akademiju, biranje za Sabor i biranje za Akademiju. U čemu je problem i razlika? Populacija je akademika specifična. Mi smo zapravo sami sebe birali u članstvo Akademije. Nas koji smo sada članovi birali su drugi akademici, kao što i mi biramo nove članove, a broj je ograničen.

 

Što je najbitnija razlika u kriterijima?

Mislim da je razlika velika jer mi se, uglavnom, poznajemo i to je relativno mala populacija. Nas može biti najviše 160, a sada ćemo, nakon novih imenovanja koja slijede, doći otprilike do broja 150. Bira se po znanstvenim i umjetničkim kriterijima, a i osobnim u smislu bremena koje nosi status akademika i odgovornosti u javnosti. Naša institucija predstavlja vrh u umjetnosti i znanosti i oni koji se biraju moraju biti dokazani, oni koji su već ostvarili izuzetne vrijednosti u razvoju znanosti, umjetnosti i cijelog društva. Da biste ušli u Sabor, ne morate imati ništa dokazano.

Kusić: Josip Vaništa bio je institucija hrvatske kulture

 

Je li to nešto najbliže meritokraciji, premda Akademija, naravno, nema nikakvu vlast?

Sigurno je da u Akademiji postoji znanje, kvaliteta i vrijednosti koje bi se moglo poistovjećivati s tim meritumom... Međutim, ono čega se moramo kloniti jest isticanje jednih na račun drugih. Mi smo akademska zajednica koja unutar sebe mora surađivati na opću dobrobit. U tom smislu ne dolaze u obzir nikakva dijeljenja. Princip je otvorenost prema svima, bez obzira na suprotstavljene stavove do kojih uvijek dolazi i dolazit će. Ipak, argumentirane diskusije prevladavaju jer, ako to među nama ne bi bilo moguće, gdje bi onda uopće bilo moguće? Mi moramo biti primjer ideala na koji se način, da to tako kažem, učeni ljudi ponašaju.

 

Odolijevaju li zidovi Akademije dubokoj podijeljenosti hrvatskog društva po mnogim pitanjima, koja očito još nisu svladana i prevladana?

Glavni je princip da nijedan akademik ne smije zatvoriti vrata pred drugim akademikom. Nikada ne smije doći do ireverzibilne situacije prekida odnosa jer je to opasno. Mislim da se to u Akademiji dobro čuva premda ne možemo biti imuni na vibracije koje dolaze iz društvenog konteksta. Zbog mnogih pitanja koja su temeljna i dramatična na Akademiju se pravi pritisak da mi budemo nekakva dnevna komentaristička agencija koja bi u jednoj gotovo meritokratskoj situaciji svima dijelila lekcije. To se ne smije dogoditi i toga se moramo čuvati. To često u svim situacijama, pogotovo u medijima, dobro ističe naš predsjednik Kusić kada objašnjava kako i zašto mi moramo čuvati taj nivo bez obzira na to što nekima on izgleda kao naša “dosadnost”. Jer, gdje su granice raspada? Na neki smo način mi pozvani štititi kvalitetan žar duha prosperiteta i povijesno utemeljenog boljitka koji se izražava od Strossmayera do danas. Mi to moramo gajiti i ne smijemo dopustiti da se tu dogodi bilo kakav raskol, a naročito unutar Akademije. Postoje diskusije o raznim pitanjima i različite interpretacije problema počevši od obrazovanja. Vidjeli ste da postoje pitanja oko kojih neki akademici zauzimaju stavove za koje se javno zalažu. To je rudimentarno pravo svakog da kao javna osoba zauzme i zastupa svoj stav. Druga je stvar kada to dođe do razine da Akademija, kao institucija, mora zauzeti stav. Tada se sjetim starih akademika koji su uvijek isticali da mi ovdje moramo izbjegavati zajapureno oporbenu situaciju.

Tin Ujević je bio i erudit, a ne samo boem Veliki projekt HAZU Digitalizirali svu ostavštinu Tina Ujevića

 

Upravo ste sjajno objasnili zašto akademici moraju biti “dosadni”.

Pa zato što moraju biti! (smijeh) Pogotovo u ovom novom vremenu, koje je neurotično i psihotično.

 

Vidite li taj kontinuitet “održavanja žara” kroz cijelu povijest Akademije?

Devet država i različitih državnih formacija promijenilo se otkako je Strossmayer osnovao Akademiju. U tih devet država sigurno je bilo mnogo težih situacija od ove naše današnje, za koju mnogi misle da je najteža. A nije. Prema tome, hajde da učimo od te činjenice. Uvijek je vladalo pravilo da upletanje u politiku ne smijemo dopustiti.

 

Jedna od rijetkih nesuglasica koja je procurila u posljednje vrijeme u javnost bilo je pismo akademika Rudolfa o pitanju financija, prebacivanju sredstava Akademije sa zasebnog računa u državnu riznicu.

Financiranje Akademije tema je za sebe. To su nekada, počevši od Strossmayera, bili veliki donatori. Sama Akademija radila je projekte i investicije i bilo bi idealno kada bi ona bila financijski neovisna, ali mi smo financirani najvećim dijelom iz budžeta. Zato uvijek Saboru, koji ima status našeg osnivača, podnosimo izvještaje o našem radu. S obzirom na to, mislim da dobro čuvamo nezavisnost našeg djelovanja bez obzira na to što nas financira država. A što se tiče prebacivanja sredstava u državnu riznicu, o tome smo imali raspravu i osnovali jednu skupinu da nastavi razgovore o tome, ali mislim da je to završena i potpuno proceduralna priča. Jednostavno se zakon promijenio i mi smo ga morali poštovati, a to neće utjecati na našu samostalnost.

Ivan Đikić Sukob znanstvenika Đikić se obrušio na HAZU i Kusića: Ne brinu o pravima žena, a on bira pacijente

 

Koliko se često od Akademije traži stručna pomoć, savjet?

To se sve više događa, ali zasad još uvijek kapilarno. Recimo, jedna od glavnih tema iz kojih proistječu sve druge kod nas je pravosuđe. Samo je naš akademik Barbić producirao četrdesetak skupova koji su ovdje održani okupljajući sve relevantne čimbenike iz države i znanosti koji su raspravljali o svim aspektima te teme. Iz toga je proizašla serija publikacija koja bi mogla poslužiti odmah da se stvari počnu kretati i mijenjati. Upravo akademik Barbić govori o tome kako smo na tom području u jednom košmaru, kojem smo sami pridonijeli. Mislim da se ipak sve više i više takve naše publikacije počinju rabiti pri stvaranju zakona. Kroz naš sveopći rad dosežemo razinu koja se sve više poštuje ili, kako to zna reći naš predsjednik Kusić, počeli su nas malo slušati. Mi smo oni koji pojedinu situaciju o kojoj se vani lome koplja možemo raspraviti trijezno, hladno, na akademskoj razini.

 

Kako rješavate nesuglasice i nepomirljive stavove unutar Akademije?

Ima akademika s kojima se možda ne slažem, ali oni su svi simpatični. Ne postoji “glajhšaltung”. Svaki je akademik jedinka sa svojim svjetonazorom. Kada koji put čujete neki drugačiji refren, to ipak bude simpatično, o tome se razgovara, nema svađa.

 

Moram reći da meni osobno poneki javno izrečeni stavovi pojedinih akademika nisu nimalo simpatični.

S tim se mogu složiti, ali to je sloboda izražavanja različitih stavova. U Akademiji nema Velikog brata.

Vladimir Paar Iznenadio mnoge Akademik Paar podnio ostavku na mjesto predsjednika Znanstvenog vijeća

 

Nije ga bilo ni u prošlom sistemu?

Ne. Bilo je među nama političara, pogotovo u nekim razredima, kao i članova Partije, ali unutarnja sloboda je postojala.

 

Koliko je danas članova stranaka među akademicima?

Ima ih, ali nitko se time ne ističe, a pogotovo ne u strančarenju za koje su vrata Akademije čvrsto zatvorena. Pogotovo nema prenošenja unutarstranačkih političkih sukoba, to bismo brzo detektirali i spriječili.

 

Onda ste vi posljednja oaza?

Rekao bih posljednja brana.

Velimir Neidhardt
1 / 6
Svecana sjednica HAZU-a povodom Dana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te dodjela godisnjih nagrada - Zvonko Kusic
Ministrica Divjak zadovoljna s HAZU-om Ministrica Divjak: Recenzijom HAZU-a konačno riješeni prijepori oko kurikuluma hrvatskoga jezika Zvonko Kusić ISTANBULSKA KONVENCIJA Jokić prozvao Kusića pa se oglasio HAZU: Izjava Vijeća nije službeni stav Akademije
  • Avatar Django
    Django:

    Dakle, ako je unutar HAZU i došlo do “velikog zamaha i žustrine” nekako se to izvan zidova te ustanove baš i ne primjećuje. Jedino što opravdava pridjev “hrvatska” u nazivu Akademije je njeno čvrsto opredjeljenje za autohtoni i nezamjenjivo naš ... prikaži još! modus djelovanja poznat po sintagmi “ne bi se štel mešati”. A kako HAZU, kao živi organizam, nije ostala imuna na interakciju sa ostalim sastavnicama već duže vrijeme pokojne bivše države, radosno je preuzela i neke užance naših neko vrijeme suputnika kroz bespuća povijesne zbiljnosti, kao na primjer dobro poznati filozofski standard “ne talasaj”. Uglavnom, po svemu sudeći, i nakon Kusića Kusić. A SANU i dalje tjera svoje.

  • Avatar darkkati
    darkkati:

    akademici trebaju šutiti i primati onih 5 000 kuna dodatka

  • bakulušić:

    Politika je uvijek odlučivala tko može u Akademiju i politici se uvijek zauzvrat služilo. Uvijek osim danas. Hrvati očekuju da Akadenija štiti i promiče nacionalne interese i da bude savjest Hrvatske a ne fikus političkih garnitura. Akademija bi prva trebala ... prikaži još! inicirati da istina, ne samo o Jasenovcu i Jadovnu, izađe na svjetlo dana. Nažalost, čelnik Akademije promiče drugu i drugačiju istinu i štiti zvijezdu petokraku.Ipak je to još uvijek - JAZU!