“Četnici u Hrvatskoj”! To je naslov knjiga Fikrete Jelić Butić koju sam
lektorirao prije oko trideset i pet godina. Kad smo se dogovarali o
poslu, tiha, radišna i samozatajna povjesničarka, koja je činjenicama
davala prednost pred ideološkim sudovima i presudama, treperila je od
straha zbog mogućih reakcija na knjigu.
Tome sam se strahu, koji mi se činio pretjeranim, poprilično čudio, te
sam je pitao zar ima koga kome bi prikaz četništva u Hrvatskoj smetao
toliko da joj naudi. Na moje čuđenje ona je čuđenjem uzvratila te mi je
rekla otprilike - ništa vi ne znate! Knjiga je objavljena, nisam
primijetio negativne osvrte, ali ni preveliko oduševljenje.
No njezin me se strah dojmio posve drukčije kad sam čuo da je, zajedno
sa svojim mužem Ivanom Jelićem, također povjesničarom, politički
žigosanim zato što se među prvima u ondašnjoj državi odvažio govoriti o
realnim žrtvama Jasenovca - izgorjela u svome stanu! Naravno, nikome
nije ni palo na pamet da se javno upita je li taj čudni požar upalila
neka politička žigica, pa se o zagonetnoj smrti dvoje povjesničara
kratko pisalo samo kao o nesretnom slučaju, koji je brzo pao u zaborav.
U povodu vijesti da se Međunarodni sud pravde u Haagu proglasio
nadležnim za tužbu Hrvatske protiv Srbije za genocid u ratu u
devedestim godinama prošloga stoljeća vratio sam se u relativno daleku
prošlost zato što se Sanaderov koalicijski partner, potpredsjednik
SDSS-a Milorad Pupovac, kojeg su nakon te vijesti pune novine, vraća u
još dalju prošlost. On je, dakako, protiv tužbe. Drži da Srbi u
Hrvatskoj “imaju najviše razloga za tužbe” te da su iza tužbe Hrvatske
vjerojatno i namjere “onih koji bi relativizirali genocid između 1941.
i 1945. u NDH”. Jesu li to i Sanader i Mesić i Šimonović, “autor” tužbe?
Pupovca je najviše potreslo to što je zbog ove tužbe Srbima i Srbiji
jako oslabila uvjerljivost s kojom bi govorili i pisali o prošlosti
odnosa Hrvata i Srba od uspostave prve zajedničke države 1918. godine
isključivo kao o hrvatskom zločinu i hrvatskom separatizmu. Taj
negativni mit, u kojem je i slaboumno pretjerivanje o broju žrtava
Jasenovca, neće moći kapitalizirati kao dosad.
Oslabit će i “argumentacija” s kojom se obrušavaju na pisanje o
ustaštvu kao o proizvodu zločinačke politike vlasti prema Hrvatima u
kraljevskoj Jugoslaviji. Više će se valjda uvažavati i povijesne knjige
o četništvu u Hrvatskoj, makar su njihovi autori izgorjeli. Genocid što
su ga Milošević i Srbija učinili u Hrvatskoj devedesetih godina imat će
mjesto u dugom kontinuitetu gotovo cijelog 20. stoljeća.
Taj je kontinuitet mnogo snažnije od mene osjećala povjesničarka
Fikreta Jelić Butić pišući o četnicima s neviđenim strahom u
socijalističkoj državi “ranopravnih naroda i narodnosti” kojoj su oni
navodno bili zakleti neprijatelji. Dakle, i na institucionalnoj
međunarodnoj razini činjenice bi mogle početi potiskivati mitove. Lažna
“večna žrtva” odgovarat će za zločine a “genetski zločinci” Hrvati
pojavljuju se kao tužitelji.
Budući da povijest pisanja i podnošenja tužbe seže i u Račanovo i u
Tuđmanovo vrijeme, već se postavlja pitanje o zaslugama za ovaj uspjeh
Hrvatske. Zasigurno je najzaslužniji Sanader, a potom i Mesić, jer su
ustrajali i kad su se mnogi bili pokolebali i kad bi se, s obzirom na
okolnosti u kojima se želi što prije u EU, u kojima se traži suradnja
sa susjedima i popustljivost, očekivalo čak i odustajanje od tužbe. Što
se pak Pupovca tiče, šteta je što poput srbijanskih dužnosnika u stilu
Miloševića govori o tužbi vraćajući se u Drugi svjetski rat te što je
ostao uvjerljiv kao i njegova famozna laž o 10 tisuća pokrštene spske
djece, kojom je relativizirao srpski genocid.
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
