Zbilja se to više ne da durat! Izbaciš ga kroz vrata, evo ga kroz prozor. Mislim na patetičnog inkasatora povijesnih računa koje sam izmišlja. Fakturirao nam je već svašta, a sad je došao s optužbom da je svaki Hrvat, i kao pripadnik kolektiviteta i kao pojedinac, “odgovoran pred ustaštvom”!
Nije rekao da je svaki Hrvat kriv za ustaštvo i da su Hrvati kao narod skloni istrebljenju drugih naroda, premda je baš tako njegova teza protumačena u krugovima koji su mu bliski, a i ja je tako shvaćam. Rekao je: “Ustaštvo je konstitutivni, istina krajnje negativni i sotonski, element našeg (hrvatskog, op. J. P.) nacionalnog identiteta, kojeg ne možemo prekrižiti, ni poništiti, jer onaj tko to poništi, taj više nije Hrvat. Ne može se Nijemcem biti po Goetheu i Fassbinderu, a ne biti, još više od toga, po Adolfu Hitleru.”
Ustaštvo je epizoda u hrvatskoj povijesti i kao takvu je se niti može, niti treba, brisati iz nacionalnog pamćenja. Koliko ta epizoda utječe na strukturu hrvatskog nacionalnog identiteta, tema je o kojoj se može, i treba, raspravljati, no da bi ta epizoda određivala nacionalni identitet na način da bez nje identiteta ne može biti, to je obična besmislica.
Dana 26. lipnja 1941. u ličkom selu Malom Bubnju od ustaške je ruke stradala cijela pravoslavna obitelj Petra Pilipovića. Preživjela je samo četverogodišnja djevojčica Milica koja se sakrila u pasju kućicu. Tu ju je dan nakon zločina našla djevojka Manda Krpan, Hrvatica, obiteljska prijateljica i susjeda iz nedaleke Pištalske Drage, koja je došla k Pilipovićima posuditi peglu. Manda je dijete koje od straha nije moglo govoriti odvela k svojoj kući i tu ga sakrila.
Ne zadugo, jer već krajem srpnja njih su dvije opet morale bježati. Počeo je tzv. ustanak – u obranu kojega je patetični inkasator i smislio tezu o odgovornosti svih nas pred ustaštvom. Manda je Milicu uprtila na leđa i umakla u petnaestak kilometara udaljeni Kulen Vakuf u Bosni. Očajna i zbog toga što je nepokretnog i poluslijepog oca Pipinu morala ostaviti. Nikad ga više nije vidjela, jer su ga ustanici čim su došli zapalili zajedno s kućom.
U Vakuf su se sklonili praktički svi Hrvati iz južne Like i Bosne, njih nekoliko tisuća, te četiri-pet tisuća muslimana iz okolnih bosanskih krajeva. No, tu još nije bio kraj Mandina i Miličina martirija. Na rođendan kralja Perice, 6. rujna, i njemu u čast, ustanici su sa svih strana napali Vakuf i masakrirali na tisuće izbjeglica (nešto slično ponovit će se u Srebrenici, ali to, ipak, još nitko, pa ni naš inkasator, ne prikazuje kao antifašistički ustanak!).
Manda se s Milicom uspjela probiti do Bihaća i tu zbrinuti djevojčicu. Kraj rata Milica je dočekala u domu časnih sestara u Šestinskom Dolu, gdje je po nju došao ujak. Milica se sastala i sa svojom spasiteljicom Mandom koju je doživljavala kao drugu majku. E, sad, smiju li Manda i Milica prekrižiti i ustaštvo i slavni ustanak, a da im inkasator i njemu slični raznosači obmana na identitet ne lupe kakav sramotni pečat?
Gospodine Pavicic, rado citam vase kolumne,ali ova mi nesto nije sjela. Ne znam zasto. Mozda Vi znate. Iz istog smo kraja,povijest nam je ista,jedino moze bit da ste Vi iz partizanskog okruzja,pa se bas dobro ne razumijemo.