Ovo pišem u nedjelju 15. siječnja, točno na 20. obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Dan je lijep, sunčan, Ivica samo što nije krenuo u drugi lauf. Tako je lijep bio i dan prije dvadeset godina, srijeda, 15. siječnja 1992., samo bez Ivice. Bio sam u Grazu, a vijest o priznanju čuo sam na početku sata hrvatskog jezika. Oduševljen, pozvao sam studente da širom otvore sve prozore na prostranoj predavaonici, da tako što bolje zapamtimo veliki dan kad je Europa priznala neovisnu Hrvatsku.
Europsko je priznanje Hrvatska dočekala s ushitom; danas, dva desetljeća nakon njega, skori se referendum o priključenju Hrvatske Europskoj uniji dočekuje sa strahom. Dio se građana pribojava ulaska, a dio pak neulaska. Oni koji su za EU, a među kojima sam i sâm, plaše se da će Hrvatska, ne uđe li u EU, ostati bez perspektive i sigurnosti, prepuštena na milost i nemilost svojim starim protivnicima, a oni koji su protiv članstva u EU, da će Hrvati, uđu li u EU, biti očerupani kao kokoši. Prvi se boje političkog gliba Balkana (geografski Balkan nije nikakvo zlo), a drugi da će im otmjena Europa izaći ususret i iz nekadašnjeg ih statusa bečkih konjušara unaprijediti u status bruxelleskih portira.
O naravi tih strahova debatira se naveliko, ali tako da o jednoj njihovoj dimenziji, čini mi se ključnoj, nije rečeno gotovo ništa. Dakle, koga se i čega Hrvati zapravo boje kad je riječ o njihovoj sudbini u Uniji ili izvan nje? Boje li se oni zaista europskih birokrata, javnih i tajnih bankarskih, tajkunskih ili neoliberalnih središta moći? Strahuju li oni stvarno od predatora iz “regiona” i bliskog susjedstva?
Strahovi su svakojaki, no nešto im je zajedničko, i sudbonosno, a to nije strah od drugih, nego strah od sebe samih.
Na vratu su Hrvati u svojoj povijesti imali i Mađare, i Nijemce, i Turke, i Mlečane, i Srbe, i Brozove Jugoslavene, ali malo bi im tko od njih zbiljski mogao naškoditi da nije imao potporu iznutra, od samih Hrvata. Tuđinski su osvajači ovdje uvijek mogli računati na jake i spremne domaće “zdrave snage”. Na vladarskim dvorovima u Carigradu, Beču ili Beogradu nikad nije nedostajalo naših dičnih muževa koji su se prema hrvatskim nacionalnim interesima odnosili kao psi u trgovištu.
Nije, znači, pitanje da ili ne Europskoj uniji, nego je pitanje ulazi li se u EU da bi se radilo u korist Hrvatske ili u korist njezine štete, a za vlastiti džep.
Isto vrijedi i za mogućnost da se ostane izvan EU. Nije loše biti ni izvan EU, pod uvjetom da se hrvatske političke, gospodarske i kulturne elite tuku za interese svojih građana, a ne samo za probitke tuđih banaka. Ako u Hrvatskoj na odobravanje nailaze i reprezentativno mjesto na nacionalnoj televiziji dobivaju ljudi koji javno tvrde da je Hrvatska “propali projekt”, onda je posve svejedno jesmo li ili nismo u EU. No, kako god bude bilo u nedjelju, a ja se, unatoč svim strahovima, nadam da će ipak biti - za EU, današnji je dan, kao i onaj prije 20 godina, za pamćenje: Ivica je pobijedio na svjetskom natjecanju u Švicarskoj.
Ako na odobravanje nailaze ljudi koji javno tvrde da je Hrvatska “propali projekt”, onda je posve svejedno jesmo li ili nismo u EU
Komentara 107
SO
Ulazak u EU je gotova stvar. Kada već spominjemo 20 godina Hrvatske samostalnosti, bilo bi dobro da je i bilo tko spomenuo Franju Tuđmana.
PO
karikatura, ovog: \"Tko ne voli ovu državu uvijek može iseliti tamo gdje je bolje. \"
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Hrvati su u strahu, u velikom strahu, a nitko za taj strah ojađenog naroda ne mari, niotkud utjehe. To je surova stvarnost. Kako god je na svakim izborima bila dilema koje je manje zlo, tako je i na ovom referendumu. Izgleda da \"veliki netko\" vješto tu dilemu proizvodi. Većina Hrvata nije ni za EU ni za politički Balkan, većina Hrvata je za miran i uređen život u svojoj zemlji te za dobre odnose sa svim drugim državama. Je li to, zaista, NEMOGUĆE ?!