Točno u 14 sati otvorio je Ivan Čaveliš vrata bistroa Ankora smještenog tik uz plažu. Sjedamo za stol na lijepoj i velikoj terasi. Ivan radi sam, inače su on i otac Ilenko zvani Ilija radili zajedno, ali tata se razbolio pa je sve ostalo na sinu. Ivan kaže da unatoč dobroj plaći radnu snagu ne mogu naći, onaj tko je bio otišao je jer je shvatio da tu mora raditi zato što posla doista ima.
– Ne znam kako sve stižem – čudi se Ivan samome sebi.
Restoran je sagrađen još 1964., Ilenko Čaveliš vlasnik je od 1993. Otvorio je bistro jer je htio da k njemu dolaze i gosti slabije platežne moći, i da se tu osjećaju dobrodošlima. Iako Ankora nikada nije slovila za elitni restoran, niti je to vlasniku bio cilj, k njima dolaze i jahtaši, diplomati...
– Imamo riblja i mesna jela, tjestenine, pelješka vina... – u kratkoj stanci između dvaju zaprimanja narudžbi govori nam Ivan. Kaže nam i da imaju čovjeka od kojeg kupuju svježu ribu, a s obzirom na to da je otac profesionalni kuhar, s puno radnog iskustva u hotelima, od mesara traži da mu pokaže svaki komad.
– Sve je domaće, nabavljamo od malih proizvođača, trudimo se podupirati ih – kaže Ivan Čaveliš donoseći našu narudžbu.
Orada s blitvom i krumpirom košta 105 kuna, riblja plata Žuljana 160 kuna, no na njoj nema čega nema – brancin, škampi, kozice, lignje, oslić i prilog. Odlazimo iz Ankore, a na naše mjesto već sjedaju novi gosti. I tako u krug. Sreća za Ivana da u kuhinji sve štima.
