Jill Hayman iz Škotske bori se s poremećajem u prehrani od kada zna za sebe. Ona ne boluje od anoreksije i bulimije već ima fobiju od hrane.
Ova žena jede samo određene namirnice i to određenih brendova. Tost, sokovi, vruća čokolada, skyr, krekeri, jabuke, grožđe i energetski napitci neke su od rijetkih namirnica koje se mogu naći na njezinom popisu za kupovinu namirnica. Iako su ju mnogi ismijavali i tvrdili kako je sama sebi izmislila bolest, ova fobija zaista postoji.
Deipnofobija stvara anksioznost, napadaj panike, osjećaj gušenja.
Jill tvrdi kako nikada u životu nije pojela cijeli, kuhani obrok, a kamoli koristila nož i vilicu. "Kada vidim hranu imam osjećaj kao da me netko pogodio u grlo, ne mogu gutati, postane mi zlo. Ova bolest preuzela mi je život, zaista vlada sa mnom. Osjećam se potpuno drugačije od drugih, a i samo pričanje o hrani stvara mi anksioznost."
Jedina osoba koja je razumjela njezin poremećaj i koja se borila zajedno s njom protiv istog je njezin, sada bivši parnter Craig. Upoznao je Jill prije 6, 7 godina, zaljubio se u nju, ali priznaje da nije nimalo jednostavan suživot s njom: "Kada idemo u restoran Jill naruči isključivo kruh na što se svi čude i gledaju nas." Također, u McDonaldsu ona naručuje hamburger bez mesa - samo pecivo. Ona čak ne može biti ni u istoj prostoriji s određenom hranom. Čips, kečap, salata od kukuruza... Odmah dobije napadaj panike."
"Mogu držati bocu kečapa ako nikada prije nije otvorena, ali ako je već korištena osjećam nervozu u trbuhu, paniku u grlu, ruke mi se tresu. Ne znam je li to samo u glavi, ali čim osjetim miris kečapa zlo mi je."
"Radim u pubu gdje se u zadnje vrijeme počela posluživati i hrana, to su uglavnom grickalice, ali i to jedva preživim.", rekla je Jill.
Ne zna hoće li ikada moći imati vlastitu djecu jer se jednostavno ne može približiti dječjim kašicama.
Provela je nekoliko godina hodajući po liječnicima kako bi otkrili što joj je, ali nitko nije znao. Nedavno je pronašla psihologa s kojim vodi razgovore preko video poziva, a on je odmah nakon prvog razgovora znao kako joj pomoći. Uči ju da mora promijeniti percepciju oko hrane, mozak mora vjerovati hrani.
"Voljela bih da mogu izaći u restoran i jesti bez pogleda i pitanja. Malo po malo se mijenjam, ali ako me psiholog dovede do stanja da jedem opušteno moji cijeli život će se promijeniti na bolje."
Mislim da bi ipak trebala pričati s hranom prije konzumacije. Nešto kao šaptačica krastavcima, čipsu, mrkvama.