Na današnji dan 1883. godine je rođena, a na isti datum 1964. preminula Nasta Rojc, jedna od najodvažnijih pojava hrvatske moderne. Poznata Bjelovarčanka danas je jedna od najpoznatijih hrvatskih slikarica, no uz slikanje, voljela je i fotografirati, svirala je violinu, a baštinila je i sklonost pisanju pa su iza nje ostali dnevnici, brojna pisma i drugi zapisi koji svjedoče o njezinu zanimljivom životu kroz koji je prolazila prkoseći predrasudama i besmislenim društvenim normama vremena u kojem je živjela.
Zahvaljujući dobrostojećoj obitelji prošla je put od bjelovarske gimnazije, preko samostana do privatnih atelijera, ali klasična nastava ju je gušila. Osim u Hrvatskoj, školovala su u Münchenu i Beču, gdje je posebno uživala i družila se s drugim istaknutim umjetnicima, poput Miroslava Kraljića. U svom rukopisu 'Sjene, svjetlo i mrak' koji je posvetila 'onima koji su joj zadali bol', ali i u kasnijim zapisima, razotkriva se kao borkinja koji odbija kalup patrijarhalnog društva. Piše pitko, slikovito, gotovo poetski, potvrđujući da joj je dar za riječ bio gotovo ravan slikarskom.
U spomenutoj autobiografiji se vraća djetinjstvu koje su obilježile bolesti. Već u toj dobi bila je svjesna nejednakosti rodnih uloga, posebice nakon rođenja malenog brata, kada ističe da želi postati 'dečko'. Malena Nasta moli Boga za brkove i bradu, a kada njezine molitve ostanu neuslišane, okreće leđa religiji, zapisavši kako ne želi biti 'slijepi rob prirode'. Taj niz unutarnjih prijepora izražen je i na njezinim autoportretima u muškim odijelima koje je slikala u ranoj fazi stvaralaštva.
Iako povjesničari umjetnici često ističu kako je prvi drag autoportret, odnosno autoportret u muškom odijelu naslikala američka umjetnica Romaine Brooks 1923., neosporna je činjenica kako je Nasta Rojc to činila još 1910. Te je godine nastao je njezin Autoportret s kistom na kojem se prikazala u odijelu toreadora. Puno prije onoga Romaine Brooks, nastali su i ostali Nastini autoportreti u muškom odijelima – Autoportret s puškom 1912. i Simbolistički portret 1914., dok je 1922. naslikala Autoportret s konjem. Obožavala je i muške sportove, jahanje, lov, puno je vremena provodila u prirodi, na obiteljskom imanju u blizini Bjelovara, uz rijeku Česmu.
Branko Šenoa u njezin je svijet ušao najprije kao prijatelj i mentor, a potom kao suprug. No njihov brak bio je, vjeruje se, platonske prirode jer je Nasta voljele žene, a Branko muškarce. No, čini se kako su, barem u početku, bili sretni u zajedničkom ateljeu u Zagrebu u kojem su primali brojne umjetnike toga vremena. Nastina sklonost prema ženama može se iščitati i iz njezinih autobiografskih zapisa i pisama u kojima nježno piše o svojim prijateljicama iz djetinjstva i mladost Savki, Tini i Zoški. Između redaka se može iščitati kako je nježne osjećaje gajila i prema još jednoj velikoj umjetnici toga vremena, opernoj divi Milki Trnini, koju je i portretirala. Sreću je Rojc konačno pronašla s britanskom časnicom Alexandrine Onslow koja je u ove krajeve stigla za vrijeme Prvog svjetskog rata, kako bi pomagala ranjenim vojnicima na ratištu.
Rojc je bila glasna i kada je trebalo braniti druge. U Prvom svjetskom ratu tajno prevodi strane novine, solidarizira se sa Srbima izloženima nasilju, javno prkosi austro-ugarskoj cenzuri, a zaradu od izložbi koje je organizirala daruje humanitarnim organizacijama. Tijekom Drugog svjetskog rata s Onslow pomaže partizanima, zbog čega obje završavaju u ustaškom zatvoru. Međutim, nakon pada NDH, umjesto zahvale i zadovoljštine, ona i njezina partnerica od nove vlasti doživljavaju novo poniženje. Dio njihova doma je konfisciran i moraju ga dijeliti s potpunim strancima.
Njihovi brakovi baš i ne traju: Ovi horoskopski znakovi najčešće se razvode
Već spomenuta ljubav prema pisanoj riječi nije se ograničila samo na dnevničke zapise i pisma. Nasta Rojc surađivala je i s najpopularnijom hrvatskog novinarkom toga vremena, Marijom Jurić Zagorkom. U njezinom Ženskom listu piše o borkinjama nalik Zagorki i sebi, kao što su osnivačica PEN-a Catherine A. Dawson Scott, piše o engleskoj svakodnevici u kojoj žene voze, studiraju i ulaze u politiku, u što se osobno uvjerila tijekom boravka u Engleskoj s partnericom. Nasta Rojc piše u Ženskom listu i o mračnim sudbinama žena. Tako je, primjerice, priča o njezinoj kućnoj pomoćnici Lojziki potresan dokument okrutnosti prema ženama s margine.
Kao i većina žena svoga vremena, za života Nasta Rojc nije bila cijenjena, tek nakon smrti njezina djela, a time i ona sama, dobivaju priznanje koje zaslužuju. No, osim slika, od neprocjenjive je vrijednosti njezino pismo koje nam otkriva fantastičnu priču o životnim bitkama protiv bolesti, nepravde, neznanja, gluposti, nerealnih očekivanja, protiv predrasuda i malograđanštine, često i protiv vlastite prirode. Stoga se njezina kompletna pisana ostavština na neki način može svesti na dvije riječi koje je na početku prošloga stoljeća umjetnica sama napisala na poleđini jednoga od svojih portreta – Ja borac.
Otvori KEKS Pay
Ta bi danas bila dobra za možemo.