Priča ide otprilike ovako: poznati ruski biznismen, milijarder, čije ime znate, kruži od Dubrovnika preko Elafita do Mljeta, iz godine u godinu. Njegovu jahtu, bijelu kao snijeg, vidio sam puno puta. I odlučio se, eto, taj gost jednog dana, a ima tome par godina, tenderom otisnuti do obale. Do mjesta ispred kojeg danima usidren stoji. Znaju otočani s Elafita tko je na jahti. Znaju i tko je na tenderu koji plovi prema njihovu molu.
Međutim, kad je taj biznismen zamolio s mora da netko od domaćih dohvati konop da mu bude lakše vezati čamac – oni su okrenuli glavu i nastavili priču kao da se ništa nije dogodilo, kao da je duh, kao da kraj mola nikoga nema...
– Nije on tu zbog nas, a ni mi zbog njega – kažu.
Pričali su mi sličnu priču puno puta posljednjih godina, samo su akteri bili drugi. Ni vlasnik svemira ne bi ih impresionirao. Lica se stalno mijenjaju. I njihove jahte.
Zašto o tome govorim? Zato što je to mentalitet otočana na Elafitima, pa i na Mljetu. I s pravom. Jer to što oni imaju – predivnu prirodu koja je nepromijenjena od prvog dana, još otkako je “otok bio nov” – nema nitko!
Ni u Londonu, ni u Moskvi. Ma nema toga nigdje drugdje na svijetu, ni na Jadranu. O.K., nije on tu zbog njih, nego zbog prirode, ali to je drugi par rukavica.
No, živjeti na otoku nije lako. Imaš sve, a nemaš mnogo. Bogat si, a izoliran. Evo primjer: dečki, ribari, čiji brodovi vrijede milijune kuna, koji rade, zarađuju bolje od kakvih biznismena iz metropole, koji imaju novca i osiguranu egzistenciju za par naraštaja, ne mogu, pazite sad – pronaći curu. Ili su im u rodu, ili su zauzete, ili su prestare, ili... Uvijek ima neki razlog. A i malo ih je. Otok.
– U Zagrebu bih vozio možda i Ferrari, ali ovdje mi auto ne treba, nemam ni vozačku, ali ono što mi treba ne mogu pronaći – ljubav. Cure neće doći na otok. Žele ostati u Dubrovniku, Splitu, Rijeci... – muče muku ribari.
Pazite, mir, tišina, cure ne moraju ni raditi. Posla ionako nema. Rade dečki, i sve što ulove prodaju. A “posao” je cura da žive miran život, idu svaki dan na plažu. Ali, neće...
Idemo još korak dalje. Priča je s otoka, istina, susjednog.
Jedan ribar, stari znanac, uspio je pronaći družicu. Stigla je na dva dana iz Istre, u posjet baki, pa ostala cijeli život. Zaljubila se i ostala. No, priča je on. Kao maloga, netko ga je gurnuo s rive u more, i otad se boji mora.
Nikad više u moru nije zaplivao. A čovjek je ribar, svaku je noć na moru, svaku noć glava mu je u torbi, ali radi. Ne odustaje, otok mu ne nudi nešto drugo što bi mogao raditi. S jedne strane teško, s druge strane predivno. Ne znaš bi li se smijao ili bi plakao, bi li pljeskao ili bi mu pomogao.
– Ne, stari, ne mogu. Do koljena u more i to je to – kaže.
Evo još jedan biser. Sjedimo u kafiću, nakupilo se računa.
– Koliko je? Tristo kuna? Sad ću doći – kaže čovjek.
Sjeo on na mol i za par minuta udicom izvadio četiri ribe. Kucnuo na jednu jahtu, drugu, treću, pa se vratio.
– Evo 300 kuna.
Izvadio ih iz mora. Nisam mogao vjerovati. Iz mora! U par minuta izvadio 300 kuna. Ali, moraš znati... Vratimo li se na temu turizma, u konkurenciji Jakljana, Lopuda, Šipana, Koločepa, Mljet je najrazvikaniji, za njega su svi čuli. Ljudi dolaze da bi se odmorili, da bi bili sami, da bi uživali, možda i šutjeli i samo gledali u daljinu.
– Premalo je ležaljki, plaža je mala, a i zvučnik je okrenut prema moru. Bubnja mi u ušima – žalila mi se turistica na plaži u Pomeni, u kafiću gdje sam pio kavu. Pronašla je Zagrepčanka vjerojatno jedino mjesto na otoku, tih par kvadrata, gdje je bučno. Promašila je priču, sve je krivo shvatila, nisu to Vodice, Rovinj ili Makarska.
Mljet je mjesto za – zen. Gdje ne tražiš zvučnik ili ležaljku, to ti ovdje ne treba. Tu si daleko od svih, i ne vidiš nikoga. I još si u nacionalnom parku. Najbolja stvar? Signal za mobitel je slab, teško je uopće komunicirati mobitelom s vanjskim svijetom. Izolacija. Može li bolje? Oaza. Tko nije bio, treba doći. Pa nije onaj gospodin s početka priče, s velikom bijelom jahtom, tu bez veze. Došao je i on odmoriti se, pobjeći od lešinarskog svijeta...
>> Otok koji će ovog ljeta postati centar zbivanja: Mljet domaćin prvog Eco Art festivala u Hrvatskoj
kad je taj biznismen zamolio s mora da netko od domaćih dohvati konop da mu bude lakše vezati čamac – oni su okrenuli glavu ... vrlo nekulturno i umišljeno ponašanje