Kad je Samuel Johnson prije 250 godina poručio da je nacionalizam posljednje utočište hulja, nije vjerojatno imao ambiciju da njegova (danas kultna) rečenica postane univerzalni opis svake zlouporabe kolektivnog sentimenta. Uz brojne političke i društvene primjere, imamo mi u Hrvatskoj i ekonomsku inačicu: kad se zatvaraju vrata (države), ostane uvijek taj jedan prozor, posljednje utočište: mirovinski fondovi. Zbog uspješne prodaje onog narativa s početka oni imaju puno manje negativnog interesa javnosti, što je i najveća ironija jer su mjesta i jednog od najvećih – javnih interesa. Na svojoj posljednjoj sjednici prije ljetne stanke Vlada RH usvojila je akte važne za reformu upravljanja državnim poduzećima, uključujući izbor članova nadzornih odbora i uprava, čime ispunjava uvjete za dovršetak pregovora o ulasku u OECD. Tu je hodogram javnih natječaja, odredbe o raznolikosti prema spolu, dobi i iskustvu, kao i veće ovlasti članova NO-a da uz konzultacije s Vladom biraju menadžment. Prema riječima ministra financija Tomislava Ćorića, "ovo je ponajprije regulatorni iskorak, ali i iskorak u smjeru daljnjeg osnaživanja korporativne kulture i procesa u društvima u vlasništvu RH". Da bi taj iskorak postao "mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo" nedostaje najslabija karika – mirovinci.
Ulazak u OECD znači da će se prema njihovim naputcima pljačkati građani raznoraznim porezima i nametima. Ulazak u OECD nije zbog razvijenog gospodarstva jer mi gospodarstvo skoro da nemamo. Glavni zaposlenici su dostavljači, sobarice i konobari. Plenki nas vodi u propast.