Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Opća je pojava da se ljudi nakon velikih tragedija okreću jedni protiv drugih

Norveška antropologinja i autorica fascinantne knjige 'Sovjetistan', u kojoj čitatelja vodi na uzbudljivo putovanje kroz povijest i sadašnjost srednjoazijskih država
27. siječnja 2022. u 12:16 0 komentara 284 prikaza
Foto: Privatna arhiva

U izdanju TIM pressa i u prijevodu s norveškog Miše Grundlera u Hrvatskoj je nedavno objavljen fascinantan putopis Erike Fatland pod naslovom "Sovjetistan". Mlada norveška antropologinja u njoj nas vodi na uzbudljivo putovanje kroz povijest, sadašnjost, krajolike i kulture srednjoazijskih država – Turkmenistana, Kazahstana, Tadžikistana, Kirgistana i Uzbekistana. Ono što Eriku Fatland osobito zanima je naslijeđe Sovjetskog Saveza u tim bivšim sovjetskim republikama, od ekoloških katastrofa kao što je gotovo potpuno iščeznuće nekada golemog Aralskog jezera ili radijacijom zagađenog područja na kojem je testirano nuklearno naoružanje do promjena u mentalitetu i kulturi cijelih nekada izrazito nomadskih naroda koji su prošli kroz poneki uspješan i gomilu pogibeljnih i za milijune ljudi smrtonosnih sovjetskih društveno-političkih eksperimenata, projekata, seoba i crtanja granica na području starih carstava i bogatih kultura na Putu svile.

"Sovjetistan" je već doživio svu silu izdanja i prijevoda, a bilo bi sjajno kada bi hrvatsko izdanje što prije dobila i druga putopisna knjiga Erike Fatland "Granica", zbog koje je putovala oko Rusije, uzduž njezinih sjevernih, istočnih, južnih i zapadnih granica, uz vrlo zanimljive izlete u zemlje koje s Rusijom graniče, uključujući čak i Sjevernu Koreju.

Treća knjiga Erike Fatland, koja postaje jedan od najintrigantnijih svjetskih putopisaca, zove se "Visina" i u njoj nam predstavlja Himalaju i države koje se nalaze na tom "krovu svijeta", a intervju za Obzor autorica "Sovjetistana" dala nam je putem Zooma iz Lisabona, u kojem već mjesecima uči portugalski i sprema se na put kroz povijest i sve krajeve nekadašnjeg prvog velikog Portugalskog kolonijalnog carstva.

Damir Uzunović Ako se od književnosti ne može živjeti, a obično je tako, onda se ona živi

Nalazimo vas u Portugalu, spremate se na Capo Verde, u Afriku, Indiju, Brazil... znači li to da ste gotovi s Rusijom i njezinim susjedstvom?

O ne, nipošto nisam gotova s Rusijom, ali ne mogu pisati samo u Rusiji (smijeh).

Odakle fascinacija Rusijom i bivšim Sovjetskim Savezom?

Fascinirana sam Rusijom i bivšim Sovjetskim Savezom već jako dugo. Studirala sam antropologiju i za svoj magistarski rad otišla sam u Beslan, u kojem sam proučavala posljedice talačke krize i tragedije koja se tamo dogodila 2004. godine kada su teroristi napali i zauzeli školu. Ali, to je bio Kavkaz, jedna sasvim posebna regija, a ja sam već tamo, na terenu, iskusila i shvatila činjenicu da Rusiju ne čine samo Rusi, kao što nisu činili ni bivši Sovjetski Savez, nego da je sastavljena od toliko različitih naroda i kultura. A narodi i kulture najudaljeniji od ruske kulture upravo su oni srednjoazijski. U Sovjetskom Savezu oni su prošli kroz goleme društvene eksperimente i mene je zanimalo što je od svega toga ostalo nakon njegova raspada. Također, to je i za mene bilo potpuno nepoznato područje, bijela mrlja na karti, a dodatni razlog da pođem upravo tamo bilo je i to što sam znala da sigurno neću na svakom koraku nailaziti na mlade zapadnjake s ruksacima.

Recite nam još malo o svom odlasku u Beslan i knjizi koju ste o tome napisali.

Otišla sam u Beslan na antropološki terenski rad 2007. godine i ostala tri mjeseca. U to je vrijeme sjeverni Kavkaz još uvijek bio područje na kojem su trajale antiterorističke operacije, kako su ih zvali Rusi. Mi smo to zvali Drugim čečenskim ratom. Zbog toga nije bilo lako otići tamo. Nakon mnogo pokušaja uspjela sam otići kao volonterka Crvenog križa, što je značilo i da moram slijediti njihova pravila. Jedno od njih bilo je da sam se svuda kretala s dva tjelesna čuvara. To je bilo tri godine nakon tragedije kojom je Beslan još uvijek bio razoren. Bila sam stigla baš na treću godišnjicu. Svi koje sam pitala kako se osjećaju rekli su mi da im je još gore nego neposredno nakon događaja. Nakon velike drame u Beslan su još cijelu godinu dolazile brojne novinarske ekipe iz cijelog svijeta, a onda se sve utišalo, što je bio novi šok za ljude. Meni je najtužnije bilo promatrati sukobe među ljudima koji su se počeli okretati jedni protiv drugih. To je opća pojava nakon velikih tragedija, koje ljude ne čine boljima. Prvih dana i tjedana možda i prevlada međusobno pomaganje u svladavanju situacije, ali dugoročno posljedice tragičnih događaja očituju se u sukobima, traženju krivaca. Bilo je to vrlo tužno mjesto. Mnoge majke i poneki otac još uvijek su svakodnevno odlazili na groblje, a jedan otac poginulog djeteta doslovno se preselio i živio na groblju koje se zvalo "Selo anđela". Tako sam nazvala i svoju knjigu koja je objavljena 2011. godine.

Koji je bio vaš pristup toj cijeloj nesreći?

Bavila sam se uglavnom posljedicama tragedije na život majki s kojima sam najviše razgovarala, jer to je Kavkaz, mjesto na kojem muškarci uglavnom ne govore o svojim osjećajima, osobito ne ženi. Pokušala sam razgovarati i s nekima od djece koja su preživjela tragediju, ali prekinula sam vidjevši koliko je to za njih traumatično. Knjigu sam dopunila kontekstom o Kavkazu, Sjevernoj Osetiji i samim događajima u Beslanu u kojima je veliku ulogu odigrala i ruska vlada s ne baš najsretnijom intervencijom u kojoj je učinjeno mnogo pogrešaka.

Iz kojeg ste dijela Norveške? Da niste negdje sa sjevera, gdje vaša zemlja graniči s Rusijom?

Ne. Ruska je granica dva sata leta daleko od Osla, a ja sam iz malog sela na zapadu Norveške, između Stavangea i Bergena. Iz blage sam atlantske klime i ne volim skijanje (smijeh).

Na početku knjige "Granica" vaša je posveta majci "koja vam je dala krila". Na koji način?

Moja je majka također avanturistički nastrojena. Srednju školu pohađala je u SAD-u, a potom je u Njemačkoj čuvala djecu i neplanirano dobila mene, dijete avanture (smijeh). Uvijek nas je ohrabrivala da se upuštamo u pustolovine, a s obzirom na to da sam iz malog sela, oduvijek sam željela otići otamo. Zato me majka najprije potaknula da se prijavim u program razmjene učenika s Francuskom, u koji sam i primljena pa sam sa 16 godina otišla u Lyon zajedno s još jednom djevojkom iz Norveške i profesorom, tako da baš i nisam odmah bila sasvim sama. Ali, kad u toj dobi odete u školu u drugu državu i morate naučiti novi jezik, to je veliko iskustvo koje me naučilo samostalnosti i usadilo u mene osjećaj da je sve moguće i da mogu otići bilo kamo na svijetu. Zato sam knjigu posvetila majci.

Uvijek putujete sami. Je li to vaš izbor i koje su prednosti takvog načina putovanja?

Imala sam uvijek otvorenu opciju i ponude da nekoga povedem sa sobom, ali, koliko god možda bilo ugodnije, kad putujete u društvu uvijek ste u nekoj vrsti balona. Kad ste sami, puno više opažate i u mnogo većoj količini apsorbirate nove krajeve i kulture, mnogo lakše i brže uspostavljate kontakt s novim ljudima i oni s vama. Naravno, budete i osamljeni pa ste utoliko više spremniji razgovarati s drugim ljudima. Kad putujete sami, na više ste načina okrenuti drugim ljudima i primorani na interakciju s mjestima koja posjećujete.

Je li ruski jedan od prvih stranih jezika koji ste naučili, naravno, nakon francuskog?

Nije. Nakon engleskog i francuskog učila sam još i španjolski i njemački, a tek sam na fakultetu počela učiti ruski. Prije odlaska u Beslan nekoliko sam mjeseci provela u Ukrajini, u kojoj sam imala privatnog učitelja i vježbala konverzaciju. Kad sam otišla u Beslan, to se znanje brzo povećavalo jer sam bila primorana govoriti samo ruski. Ne govorim ga savršeno, ali sasvim dovoljno da mogu razgovarati s ljudima.

Vi doista kao malo tko imate uvid u to koliko je zaista velika Rusija. Koliko se vaše iskustvo i poznavanje te goleme zemlje razlikuje od slike koju većina nas ostalih dobiva putem medija i vijesti iz Rusije i o Rusiji?

Glavnina vijesti o Rusiji dolazi iz Sankt Peterburga, koji je samo mali, i to europski dio Rusije. Naravno, većina tih vijesti su o politici i u njima nema kulture i ljudi. Ja druge uvijek potičem da idu u Rusiju. Norveška graniči s Rusijom, a ipak je jako malo naših ljudi bilo u Rusiji, kao da je se boje. Za to su također krive vijesti u kojima se uglavnom uvijek događa nešto loše. Nikada ne čujete o dobrim stvarima. Već od svojeg prvog posjeta Beslanu naučila sam u kolikoj je mjeri Rusija multikulturalno društvo. To je zemlja čiju je veličinu gotovo nemoguće pojmiti. Rusija je toliko mnogo toga da se ja uvijek želim vratiti u nju. Toliko je mnogo mjesta i predjela koja još nisam posjetila i toliko stvari koje još uvijek ne razumijem. Putovati Rusijom može ponekad biti jako neugodno i često mrzim boraviti tamo. Nailazite na brutalne i ružne stvari i ljudi znaju biti vrlo zatvoreni i odbojni. Ali, u isto vrijeme to je najfascinantnija zemlja na svijetu, i to upravo i najviše zbog svojih ljudi. Kada sam kasnije putovala po Himalaji, jako često bih se zaželjela Rusa. Kao što ste mogli pročitati u "Sovjetistanu", na tom sam putovanju mnogo vremena provela s vozačima i taksistima. A budući da Rusi baš i nisu skloni čavrljanju, ti su razgovori često postajali egzistencijalistički. Odjednom bih slušala o ljubavnim pričama koje su otišle u lošem smjeru i životnim sudbinama... Kada bi mi tijekom putovanja po ruskim zemljama znalo postati dosadno, ja bih samo pronašla najbližu klupu u parku, jer tu nikada ne bih dugo morala čekati na društvo i nikada ne bih mogla predvidjeti u kojem će smjeru krenuti razgovor s tom osobom. Znala sam jedino da sasvim sigurno nećemo razgovarati o vremenu.

Većini ljudi na zapadu koji, kako smo već rekli, o Rusiji čuju samo u vijestima, Rusija je Putin i Putin im je Rusija. Koliko je takva slika točna ili kriva, osobito kad je riječ o mjestima i krajevima tisućama kilometara daleko od Kremlja i Moskve?

Uoči izbora u Rusiji 2019. godine otišla sam na putovanje transsibirskom željeznicom, sve do Vladivostoka, upravo zato da bih razgovarala sa što više ljudi. Naravno, politika je bila česta tema i, za razliku od nekih drugih zemalja, nije problem ako ljude pitate o politici i Putinu. Oni će i o tome razgovarati. Nije to diktatura poput Sjeverne Koreje ili Turkmenistana, u kojima se ljudi boje i ne smiju govoriti o svojim vođama, osobito sa strancima. Ali, Ruse ćete često oneraspoložiti takvim pitanjima jer im je već dosta da ih stranci stalno pitaju o Putinu, a Rusija je još toliko mnogo toga što nije Putin. Naravno, on je jak i važan čovjek u Moskvi, ali ostatak svijeta je, u odnosu prema Rusiji, definitivno previše fiksiran i fokusiran samo na njega.

Osim vaše prve knjige na hrvatskome, povod ovom razgovoru su i nedavna zbivanja u Kazahstanu. Čujete li se sa svojim tamošnjim prijateljima, poznanicima i kontaktima?

Ne, ni s kim nisam bila u kontaktu jer je internet isključen i bilo je teško doći do ikoga, a ja nisam previše ni pokušavala, jer sada sam već zaokupljena drugim stvarima, a i ljudi u Kazahstanu sigurno imaju pametnijeg i važnijeg posla nego razgovarati sa mnom. Ali, početak nove godine u Kazahstanu bio je za mene zaista vrlo iznenađujući. Kao što znate, prosvjedi zbog krize s cijenama nafte i plina počeli su u Žanaozenu, gradu na zapadu Kazahstana, u kojem je 2011. bio veliki štrajk radnika u naftnoj industriji koji je završio vrlo loše, tako što je policija ubila najmanje četrnaestero ljudi. Zato vjerojatno nije puka koincidencija da su upravo tamo i sada počeli prosvjedi koji su se iznenađujuće brzo proširili po cijeloj zemlji postavši vrlo brzo ne više samo stvar ekonomije, cijena nafte i plina, nego i politike. U nekim su se gradovima prosvjedi oteli kontroli i predsjednik Tokajev smjesta je pozvao u pomoć snage CSTO-a (engleska kratica Organizacije dogovora o zajedničkoj sigurnosti – vojnog saveza država bivšeg Sovjetskog Saveza, čije su članice Rusija, Bjelorusija, Armenija, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan, op. BP). Mislim da to nitko nije predvidio, a mnogi su zaboravili da taj vojni savez, osnovan početkom 1990-ih, uopće još i postoji. Ovo je bilo prvi put da ga je neka od zemalja članica pozvala u pomoć i da su njegove snage, pretežno ruske, intervenirale, i to vrlo brzo. Takav poziv u pomoć bio je vrlo iznenađujući, a ja mislim da je do njega došlo zbog dva glavna razloga. Prvi je bio strah vlasti da će izgubiti kontrolu. Prije nego što je isključen internet, dolazile su vijesti da u nekim gradovima vojska i policija odbijaju djelovati silom protiv prosvjednika i očito je postojala nesigurnost i nepovjerenje u lojalnost vlastitih snaga sigurnosti. A drugi razlog vidim u činjenici što su se do sada u susjednom Kirgistanu dogodile tri takve revolucije. Kirgistan je mala, vrlo siromašna zemlja s malo stanovnika i kao takva je na planu velike svjetske politike potpuno nevažna. No Kazahstan je po veličini deveta država na svijetu, s kojom Rusija ima drugu najdulju granicu između dviju država. Dvadeset posto stanovništva Kazahstana su Rusi i to je zemlja vrlo bogata naftom, plinom i mineralima. Zatim, tamo je kozmodrom Bajkonur, najstarija i najveća svemirska luka, i Rusija nikada ne bi dopustila da takva zemlja otklizi u nered i kaos. Zbog toga mislim da je Tokajev požurio pozvati pomoć da bi zadržao kontrolu, prije nego što "pomoć" stigne nepozvana. Prosvjedi su ugušeni, mnogo je prosvjednika mrtvo, režim je pokazao volju i spremnost na ekstremno nasilje pucajući da ubije bez upozorenja. Nisu uspjeli dokazati svoje tvrdnje da su prosvjede organizirali strani teroristi pa su od vlade čak došle tvrdnje da su pobunjenici provaljivali u mrtvačnice i krali tijela ubijenih terorista. Dakle, u zemlji je spriječena revolucija, ali ona se dogodila u predsjedničkoj palači. Tokajev, koji je na čelo države došao prije tri godine, kada se s vlasti povukao Nursultan Nazarbajev, iskoristio je priliku i riješio se mnogih ljudi u vladi vjernih njegovu prethodniku koji je iz sjene nastavio upravljati zemljom. Tokajev je ne samo najurio nego pod optužbom za izdaju i pokušaj državnog udara i uhitio bivšeg šefa sigurnosti i obavještajnih službi Masimova, a pri tome, zanimljivo, do sada još nitko nije čuo ni riječ od Nazarbajeva. Njegov glasnogovornik tvrdi da je on još u Kazahstanu, ali za to nema dokaza i on je u svakom slučaju uklonjen sa svoje doživotne pozicije šefa Vijeća sigurnosti države.

A nema ni njegove mlađe kćeri, koja također ima veliki utjecaj i moć u zemlji...

Da, ona tvrdi da ima COVID-19 i da je zbog toga u izolaciji. No vrlo su znakovita obraćanja javnosti predsjednika Tokajeva. Najviše govori o ekonomiji, ne spominjući demokraciju, ali isto tako stalno spominje neke ljude koji su nagomilali za sebe i svoju obitelj golemo bogatstvo i kako je došlo vrijeme da to bogatstvo počnu dijeliti s narodom. To se očito odnosi na Nazarbajeva i njegovu obitelj.

Možete li zamisliti scenarij u kojem se Nazarbajeva, ne počne li dijeliti bogatstvo, izvodi pred sud zbog korupcije?

To je jako teško zamisliti jer Nazarbajev je dobio doživotni imunitet, njegov je lik tijesno vezan za imidž cijele zemlje, a prva odluka Tokajeva, nakon što je postao predsjednik, bila je da ime glavnoga grada Astane promijeni u Nursultan, po Nazarbajevu. Teško je predvidjeti baš takav potpun zaokret koji bi značio mijenjanje cijele povijesti Kazahstana od njegova osamostaljenja.

Ali, kao što kažete u zadnjoj rečenici svoje knjige "Sovjetistan"...

Da, srednja Azija je regija u kojoj se može dogoditi bilo što. Tamo je moguće i ono što je do jučer bilo nezamislivo i zato je vrlo nezahvalno bilo što predviđati.

Kako ste tijekom svojih boravaka u Kazahstanu doživjeli ulogu Zapada u kreiranju imidža, izgleda i vrijednosti te zemlje, počevši od udjela zapadnih arhitekata u oblikovanju novih zgrada – amblema nacije?

Istina, gotovo sve novo i veliko u glavnome gradu nosi potpis Normana Fostera. Sve su te zgrade načinjene s očitom namjerom da impresioniraju i da pokažu da je riječ o zemlji koja ima jako puno novca. Kazahstan ima resurse za to i doista je potrošio i još uvijek troši jako mnogo novca na imidž zemlje. Na primjer, prije samo nekoliko tjedana u jednim od najvećih norveških novina objavljen je poseban promotivni prilog na trideset stranica o Kazahstanu, a naš divni bivši premijer trenutačno je u poprilično velikoj nevolji jer se čini da je od tamošnjeg režima primao novac kako bi govorio i u novinama pisao sve najljepše o Kazahstanu. Oni to rade širom zapadnog svijeta i vrlo su uspješni prikazujući Kazahstan kao najuspješniju zemlju Srednje Azije, što je iz perspektive demokratskog svijeta malo teško reći za zemlju u kojoj predsjednik na izborima dobiva 97 posto glasova. U svakom slučaju, jako im je stalo što svijet misli o njima pa se tako već neko vrijeme govori i o mogućoj promjeni imena zemlje u Kazah Eli, kako bi se riješili nastavka "stan" i da ih ljudi više ne bi trpali u isti koš s ostalim "stanovima" u njihovu okruženju. U svakom slučaju, sada je taj imidž jako ranjen nakon brutalnog odgovora na prosvjede u zemlji, a Rusija će za slanje svojih trupa i ponovno uvođenje reda u zemlji svakako htjeti nešto zauzvrat. No kad putujete Kazahstanom, vidite uglavnom ljude koji nose zapadnjačku odjeću i slušaju miks zapadnjačko-kazahstanske popularne glazbe. To jest muslimanska zemlja, ali ništa u njoj ne podsjeća na Bliski istok.

Željko Jozić Zakon o jeziku nije nam potreban, a srpske pretenzije na našu književnost su bućkuriš kontradikcija

Koliki je utjecaj i kakve su pretenzije Kine u Kazahstanu?

U cijeloj regiji sve je jači i važniji ekonomski utjecaj Kine koja obilno investira u te zemlje, pa i Kazahstan. Ali, to je trenutačno sva njihova taktika, oni investiraju i kupuju utjecaj, a ne pokušavaju utjecati kulturno i vojno. To prepuštaju Rusiji. No dobro je znati i to da je predsjednik Tokajev stručnjak za Kinu i da tečno govori kineski.

Kako vam sva ta zbivanja u Kazahstanu izgledaju u kontekstu zbivanja na zapadu Rusije, napetosti na ukrajinskoj granici i pregovora Moskve s Europskom unijom, NATO-om i SAD-om?

Tajming svakako nije bio povoljan za Rusiju jer im sigurno ne odgovara nesigurnost na dvije strane i zato mislim da je Moskva bila jako sretna kad je dobila poziv Tokajeva za intervenciju koja je završila vrlo brzo i s malim brojem vojnika. Rusija u svakom slučaju i dalje na većinu zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza gleda kao na svoje dvorište i jako mnogo ljudi tamo smatra da bi sve te zemlje trebale biti ruske. A za Ukrajinu se nadam da će biti u redu i u svakom slučaju je dobar znak da se odvijaju pregovori. Podsjetit ću vas da se rusko pripojenje Krima dogodilo bez najave i upozorenja, baš kao i rat u istočnoj Ukrajini, ili invazija na Gruziju 2008. godine. Zato, makar se radilo i o pregovorima preko nišana, ipak je dobro da se pregovara.

Možete li se nakon "Sovjetistana" vratiti u sve te zemlje?

U Turkmenistan sasvim sigurno ne mogu. Ali, nakon knjige o Himalaji sigurno neću tako skoro ni u Kinu. 

 

Kad putujete u društvu, uvijek ste u nekoj vrsti balona. Kad ste sami, puno više opažate

nevjerojatna promjena
Slamao je srca u 90-ima, a danas ga je teško prepoznati na ulici: Poroci su mu uništili izgled i karijeru
Zagreb: Poznati prošetali gradom uoči dočeka Nove godine
DOBIO OTKAZ
Prosinečki: Ovo su najveći prevaranti, Olimpija: Svaki dan je kartao, pio i pušio
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.