Koncerta Marka Perkovića Thompsona na hipodromu 6. lipnja očito će biti. Rezervirajte dan, bukirajte hotele i kupite ulaznice kad krenu u prodaju, jer nakon Rolling Stonesa, Red Hot Chili Peppersa, Metallice i Eda Sheerana, tamo dolazi Thompson kao prvo domaće ime koje planira ispuniti prostor s nekoliko desetaka tisuća posjetilaca. Velike su to brojke, ali još prošle godine pitao sam se u tekstu u Večernjem "Je li Thompson najpopularniji i jedini 'domaći' koji može napuniti stadione?". Usput sam obrazložio zašto je to tako. Drugo je pitanje – kako sam i komentirao prošli tjedan u RTL Direktu s Petrom Panjkotom nakon dočeka rukometaša na Trgu – je li i dobro da baš on s problematičnim porukama to može, ali ukusi su različiti, a bogme i zakon rastezljiv.
I zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević otklonio je mogućnost zabrane koncerta; "Želim reći da Thompson sigurno nije moj ni glazbeni ni politički izbor, međutim nisam pristalica zabrana koncerata. Ono što je još važnije, smatram da su zabrane koncerata kontraproduktivne." Načelno ispravno, pa ako smo se kao liberalni ljudi, novinari i javnost protivili zabranama "cajki" i "narodnjaka" u Puli, kraj Trogira ili u Splitu, bili protiv želja braniteljskih udruga koje su nekoliko puta bez razloga tražile zabrane nastupa Bajage, jasno je da bi bilo suprotno takvim pozicijama sad tražiti isto za Thompsona, samo zato što se nekome ne sviđa.
No, na stranu sviđanje ili ne sviđanje, postoje neki zakonski okviri u kojima se javna okupljanja događaju i treba ih poštivati. Pa je Tomašević dodao i ovo; "Načelno govoreći, svi pojedinci koji na koncertima ili u drugim prilikama nose ustaška obilježja ili pjevaju nekakve ustaške pjesme – naravno da smatram da je to neprihvatljivo i da takve stvari uvijek treba sankcionirati, što je u nadležnosti policije", te time prebacio lopticu mogućih prekršajnih prijava njima. Pojeo vuk magare, reći će neki, jer kao i u Imotskom ili Dugopolju i Splitu, teško je sankcionirati sljedbenike čije pjevanje po ulicama ili modni dizajn i majice nisu u skladu sa zakonom. Problem je u tome što neki i dolaze na Thompsonove koncerte zbog modnih detalja i mogućnosti da ih iznesu iz kuće i javno odjenu. I time zeznu većinu drugih koji vjerojatno "puše" i vole Thompsona "civilno", kao što vole i srbijanske narodnjačke zvijezde.
Priča je, čini se, nerješiva zona sumraka, rastezljiva u zakonu i stvarnom životu. Na dočeku rukometaša na Trgu bana Jelačića vidjelo se da sve može proći i bez incidenata kad je Thompson u pitanju, barem ako ne viče "za dom spremni" i kloni se političkih poruka. A bilo je puno simbolički zanimljivih stvari tamo. Jedna je da je Prljavo kazalište zapravo nastupilo kao predgrupa Thompsonu, ali kad je došao on, vidjelo se tko je glavni. Ne govoreći uopće o kvaliteti, tu se vidjela promjena, tj. izostanak promjene masovne svijesti i onoga što proizvodi najveću euforiju danas i nekada, jer Kazalište je vjerojatno najviše nastupalo na Trgu. Prije 30, 35 godina to je bio pokazatelj da pop-glazba može biti najmasovnija. Danas su to pak narodnjački i nacionalni etos i patos i stoga uopće ne čudi da najmasovniju publiku imaju Thompson i narodnjaci, jer emocija je vrlo slična.
Dapače, većina Thompsonova repertoara namjerno vuče utjecaje iz zadnje poseljačene faze rada Bijelog dugmeta krajem 80-ih i tog rock-narodnjačkog populizma (a volim Bregovića), pa smo se vratili unatrag, samo su politički simboli suprotni. Glazbeno gledano, nastup Thompsona na Trgu bio je suprotan koncertu Prljavog kazališta tamo 1989. koji svi spominju kao legendarni dokaz naglo odleđenog hrvatstva. Zgodno za usporedbu da su nastupili zajedno, jer i danas i tada Hrvati zapravo najviše vole drugačiju glazbu. Masovnost i simplificirane poruke, uz narodsku emociju gena kamenih (protiv kojih nemam ništa u izvornoj narodnoj glazbi), standardni su estradni mehanizam kako kod nas glazba dolazi do najmasovnije publike i tome nema kraja.
Zato i čudi da se zagovaratelji Thompsona javno bune protiv slične matrice "narodnjaka", kad zapravo nude sličan diskurs i privatno slušaju istu glazbu. U jednom trenutku prijenosa zapitao sam se zašto Thompson nije ostao na pozornici s rukometašima kad su svi pjevali "Moja domovina"? To bi bila lijepa gesta. Vjerojatno baš zato što su to dvije sasvim različite glazbene domovine, i to se osjetilo kao jasan rez u televizijskom prijenosu, čitav ugođaj na Trgu promijenio se u sekundi.
Pa na kraju "Lupi petama" Kazališta s matrice. Tu se još postavljaju pitanja o sirotinji, bogatima koji se sami za sebe pobrinu, postoji neka kritička i socijalna svijest o razlikama, dok Thompsonove pjesme sve to izravnaju poput bagera, tu više nema dilema, tekstovi pjesama su jednodimenzionalni i banalni nacionalni romanticizam. Naravno da nije bilo nikakvih ustašluka i provokacija jer je publika, klinci, došla prvenstveno slaviti rukometaše, i naravno da većinu ljudi boli jedna stvar za ustaše. Baš zato je šteta da su svi mediji uporno apostrofirali Thompsona kao glavnu zvijezdu, a ne rukometaše. Da nije bilo njega, bilo bi samo manje histerično slavlje, ali ne bi se slavilo manje, samo drugačije. Sve skupa s Thompsonom je još i pristojno prošlo ako znamo što je ranije bilo.
Sta je ovaj sve nadrobijo, majke ti. Ja slusam Thompsona sto je hrvatsko, a cajke ne bi sluso da me tuces pendrekom, zato sto nije hrvatsko, to mi moja hrvatska dusa ne bi dopustila. Oni koji slusaju cajke na koncerturtu Thompsona nemaju sto traziti. Ne mozes biti vuk i janje.