Naslovnica Kultura Knjige

Nikad nisam bio tako plašljiv da bih se bojao bilo koje teme

Ekskluzivno: Donosimo dijelove knjige kojom je ravnatelj Kerempuha Duško Ljuština zaokružio svojih 50 godina u Zagrebu
23. veljače 2018. u 11:55 1 komentara 291 prikaza
Foto: Sanjin Strukić/Pixsell, privatni album
Pogledajte galeriju 1/8

Poučen iskustvom iz mladosti, znajući cijene stigme i stigmatizacija, Fadil Hadžić pouzdano je vodio Jazavčev brod kroz sve političke oluje. On je bio vrhunski kapetan duge plovidbe.

DUŠKO LJUŠTINA Dok sam bio menadžer, vozio sam BMW i stanovao u 280 kvadrata

Satiričko je kazalište na neki način uvijek opasno: ono ismijava, ono stavlja u fokus društvene probleme, ono često napada poredak ili režim, ono uvijek pleše na rubu – inače nije dobro – ali Fadil je znao umijeće mogućega. Većina ljudi najviše mrzi ismijavanje. Biti ismijan znači biti ponižen, prokazan kao netko neuspješan, komičan, nevažan – a ljudi više od svega vole biti važni. Zato je satira tako omrznuta od vladajućih.

Satira je moćno oružje
I zato je ona tako moćno oružje – svatko se, smijući se moćnicima, može osjetiti superiornim, nadmoćnim, što inače nije slučaj... Kazalište je i poduzeće. Kazalište su i sudbine ljudi. Kazalište je i svakodnevica, to su egzistencije… Fadil Hadžić vrlo je precizno savladao gabarite u kojima se kazalište, a i njegova literatura, mogu kretati. U tom sam mu smislu bio legitiman nasljednik. Nisam imao dramatično ružnih iskustava s cenzurom. Kada je čovjek direktor – važno je i to imati na umu – i odgovara za to da stotinjak ljudi svakoga prvog u mjesecu primi plaću, bez obzira na to daje li novac država ili ga sami zarađuju, na ovaj ili onaj način, on mora osjećati odgovornost koja ga sprečava u nekim krajnje avanturističkim pothvatima. Iskreno govoreći, ja se nikad nisam pravio toliko hrabar u tom poslu da bih izazivao sudbinu, ali i nikad nisam bio tako plašljiv da bih se bojao bilo koje teme. Kerempuh nikad nije podilazio politici. Imali smo, međutim, povremenih incidenata...

Kada bih morao dijeliti savjete roditeljima o tome trebaju li vam djeca ići na kazališnu akademiju, ja bih rekao – ako ikako to možete
izbjeći, izbjegnite. Glumci Satiričkog kazališta Kerempuh dolaze na posao ujutro u pola deset, popiju kavu i počinju probu. Vježbaju na probama do tri sata, potom odlaze kući i u sedam sati moraju biti na sceni. I tako svaku večer, svaki dan. Nemaju vikenda, nemaju praznika, nemaju petka ni svetka. Nemaju ništa. Oni su deset mjeseci zarobljenici ove zgrade, kazališta Kerempuh.
Imaju nešto dulje praznike ljeti, ali oni se uvijek prekidaju jer se ide na neki kazališni festival ili neko vrlo važno gostovanje. Za neke predstave glumce treba dići s godišnjeg odmora dva dana ranije jer su otputovali predaleko. Za njih ne postoji last minute: mi ćemo u zadnji čas otputovati nekud jeftino. Oni nikamo ne mogu otputovati jer su svaki dan angažirani i za taj angažman to su izrazito male plaće. U istom bubnju je i tehnika koja opslužuje cijelu priču.

Šovagović je napisao:
„Kad se Anja odlučila za glumu, nije mi to smetalo, samo sam bio malo ljut što je prilično naglo odbacila violončelo. A Filip je mislio da neće morati raditi ode li u glumce! Prevario se. Neprestance mu govorim da mora čitati jer se pred kamerama točno vidi koliko tko ima u glavi. On je nadaren, to je istina, i zgodan na djeda, a i baš mu zato govorim da ima usta kao lavabo. Da razbijem njegovu fascinaciju samim sobom. Znate, gluma je privlačno zanimanje, ali ne i lako. Smatram da je teško poput oranja. I Gavella je govorio da se glumom ne treba baviti onaj tko nije zdrav, tko nema jaka pluća, i tko ne može prevaljivati kilometre na pozornici.”

[video: 24027 / ]

U životu sam se tako, između ostalog, bavio i atletikom. Kod nas se samo oko atletike jednostavno dogovoriti. Ako je netko skočio dva metra, skočio je dva metra. Izvan atletskih arena mogućnost dogovora naglo pada. Naročito u kulturi. Kada se manja grupa autora – kako bi rekao Danko Ljuština – usuglasi oko toga da je Kerempuh najuspješnije kazalište, onda se odmah javi druga grupa autora koja kaže:

„Pa lako je njima, to su komercijalne predstave, to idu svi gledati.“ Kada mi potom napravimo Brechta, pa i to bude najbolja predstava – gledalište opet puno – oni onda kažu: „A čuj, njima je lako.“

Ako je tako lako, ajte vi
Ja bih njima rekao – ako je tako lako, ajte vi....
Jedan od osnovnih razloga uspjeha Kerempuha, sasvim sigurno, najdugovječnije je rukovodstvo. Pritom moja osobnost tu uopće nije bitna. Za toliko mnogo godina bilo tko bi se naučio ili uvježbao i kazalište bi dobro radilo. Naši zakonodavci sada zagovaraju tezu da treba ozakoniti najviše dva mandata na vrhu kazališta. To je uvijek bilo tako. Često izmislimo nešto, dođemo na neku ideju – a ne znamo što to zapravo znači. Zato što podcjenjujemo svoj mentalitet. Kada promijenimo vlast, mi se godinu dana bavimo bivšom. Urlamo kako bivša nije valjala, pronalazimo kosture u ormarima, žalimo se kako se raspadaju. To nikoga ne bi trebalo zanimati. Promijenila se vlast, da vidimo rezultate. I upravo zbog toga ova zemlja nema nikakvog kontinuiteta. Kada se u Sjedinjenim Državama promijeni predsjednik, zna se točno tko pakira kofere i ide, tko ne pakira i ostaje. Nema tu nikakvih rasprava „moglo bi ovako“, „moglo bi onako“, „ravnatelj policije ovamo, ravnatelj policije tamo“, „intendant simo, intendant tamo“… Kada se promijeni vlast u ozbiljnim državama, jedan ešalon odlazi, a drugi dolazi i nema nikakvog pogađanja oko toga tko je tko. No, kada se uvedu precizna pravila, onda je diskrecijski prostor vlasti strašno smanjen i zato mi to ne radimo.

Jedan od razloga koji objašnjavaju uspjeh Kerempuha svakako leži u činjenici da je Kerempuh stabilna firma, nije u gubicima, ima svoju publiku i glumački ansambl, ljudi su zadovoljni, primaju plaće, izvršavaju obveze, nemamo dugove. Najbolji je radnik zadovoljan radnik – tako je to posvuda, pa i u kazalištu... Predstava „Spika na spiku“ bila je svakako prijelomna. Boris Svrtan izvodio ju je 277 puta s Draženom Kühnom. Predstava je osvojila čak i Mariju Grgičević, inače vrlo strogu kritičarku, koja nije nikada štedjela Jazavac... Imajmo na umu da se to sve događa u vrijeme najžešće kampanje protiv mene i mog ponovnog imenovanja na mjesto ravnatelja...

Ovdje je prvi put izveden i „Tatarski biftek“ Zvonimira Zoričića, uslijedile su predstave „Čovjek za sva vremena“... Nenad Stazić napisao je „Domovnicu“, „Ratne profitere u Hrvata“ i „Vježbanje demokracije“, Boro Radaković je prvi put pisao kazališni komad, „Dobro došli u plavi pakao“.

DUŠKO LJUŠTINA Glibodol je danas pustinja, živa slika izumiranja Like, ali i Hrvatske Večernjakova ruža Ruže za 20. stoljeće dobili su autori koji su zadužili kulturu dijete Uspješno roditeljstvo Odgoj u Danskoj: Kako se stvaraju sretni ljudi
Njega kose
BUDI DIVA
U Novoj godini zablistaj poput holivudske zvijezde: Kako uz male trikove do idealne frizure za najluđu noć

A1 izdvaja za Vas

  • IvanXXIII.:

    Sve bi bilo OK da uz članak piše: Plaćeni oglas. Ovako je naprosto odvratno. Bandićev kadar u kulturi razvio je do savršenstva čuvenu metodu koja se zove "Moja-usta-hvalite-me!" A od satire nema u Kerempuhu ni "s". Jer da ima, onda ... prikaži još!a bi likovi poput Ljuštine ili Bandića trebali biti privilegirane teme; pa bi onda, uz sve privilegije koje su si zubima i noktima osvojili u teškim nadmetanjima (u slučaju Ljuštine neizvjesnim natječajima za obnove mandata, pa tako njih desetak) imali i tu privilegiju da uživaju na sceni u svojim podvizima. Ionako imaju običaj govoriti o sebi u trećem licu: Milan Bandić ovo, Milan Bandić ono, neće Duško Ljuština ovo, hoće Duško Ljuština ono... Itd, itsl, i tek bi to bilo puku na veselje.