Film australskog redatelja Paula Coxa iz 1987. godine kritičari, uključujući i slavnog Rogera Eberta, proglasili su jednim od najboljih filmova o nekom slikaru ikad snimljenim.
Umjesto dramatiziranih scena i glumaca koji bi utjelovili Vincenta, Cox koristi stotine pisama koje je slikar slao svom voljenom bratu Theu, a koje na zvučnoj podlozi čita glumac John Hurt. Njegov glas prati lirske kadrove krajolika u Nizozemskoj, Belgiji i Francuskoj, mjesta gdje je Van Gogh živio i radio, isprepletene s krupnim planovima njegovih slika na kojima se vidi svaki grozničavi potez kistom. Rezultat je duboko intiman i poetičan portret koji izbjegava pojednostavljenu sliku “ludog umjetnika”. Gledatelj ne promatra Van Gogha izvana, već svijet doživljava kroz njegove oči - vidimo njegovu borbu, siromaštvo, usamljenost, ali i trijumfalnu potragu za “bijelom zrakom svjetlosti”, za dobrotom koju je očajnički tražio u umjetnosti i životu.
No, tko je zapravo bio čovjek iza mita? Rođen 1853. kao sin protestantskog pastora u Nizozemskoj, Vincent je od djetinjstva bio tiho i povučeno dijete, a njegov put bio je obilježen nizom neuspjeha. Radio je kao trgovac umjetninama, no dobio je otkaz jer je kupce uvjeravao da ne kupuju “bezvrijednu umjetnost”, a zatim se pokušao se posvetiti vjeri te je upisao studij teologije, nakon čega je živio kao misionar u siromašnoj belgijskoj rudarskoj regiji Borinage. Tamo je dijelio sve što je imao s rudarima, živeći u potpunom siromaštvu, no njegov asketski način života zgrozio je crkvene vlasti koje su ga otpustile zbog “potkopavanja dostojanstva svećenstva”. Slomljen i bez cilja, tek se u kasnim dvadesetima, na nagovor brata Thea koji će mu do kraja života biti jedini oslonac i mecena, odlučio u potpunosti posvetiti slikarstvu.
Njegovi rani radovi bili su mračni, zemljanih tonova, a tematika se fokusirala na težak život seljaka, što je kulminiralo njegovim prvim remek-djelom, “Jedači krumpira” iz 1885. godine. Preseljenjem u Pariz 1886. njegov se svijet preokrenuo; ondje se susreo s impresionistima i postimpresionistima, a njegova je paleta eksplodirala bojama. Tijekom dvije godine u Parizu naslikao je više od dvjesto slika, eksperimentirajući s novim tehnikama. Ipak, cijelo to vrijeme živio je u ekstremnom siromaštvu, u potpunosti ovisan o novcu koji mu je slao Theo. Za života je, naime, prodao samo jednu jedinu sliku. Iscrpljen gradskim životom, u veljači 1888. odlazi na jug Francuske, u Arles, gdje je unajmio poznatu “žutu kuću”. Tamo je započeo najproduktivnije razdoblje svog života, stvorivši u godinu dana dvjestotinjak slika. Opčinjen svjetlom Provanse, slikao je polja pšenice, maslinike i voćnjake u cvatu. Sanjao je o osnivanju umjetničke kolonije, a u iščekivanju slikara Paula Gauguina, naslikao je svoju slavnu seriju “Suncokreta” kako bi ukrasio njegovu sobu.
Dolazak Gauguina isprva se činio kao ostvarenje sna, no zajednički život dvojice umjetnika različitih karaktera i filozofija pretvorio se u noćnu moru. Neprestano su se sukobljavali, a Vincent je tonuo u paranoju, strahujući da će ga Gauguin napustiti. Kriza je kulminirala u noći 23. prosinca 1888. Nakon žestoke svađe, Van Gogh je u napadu akutne psihoze britvom odrezao dio svog lijevog uha. Zamotao ga je u papir i odnio u lokalni bordel, gdje ga je predao jednoj prostitutki. Sljedećeg jutra pronađen je bez svijesti u lokvi krvi. Nakon hospitalizacije i kratkog oporavka, njegovo se stanje pogoršalo. Susjedi u Arlesu, uplašeni njegovim ponašanjem, pokrenuli su peticiju da ga se zatvori. U svibnju 1889. dobrovoljno se prijavio u psihijatrijsku bolnicu Saint-Paul-de-Mausole u Saint-Rémyju. Ondje, između teških napada halucinacija i depresije, nastavlja slikati neka od svojih najpoznatijih djela, uključujući i “Zvjezdanu noć”. Slikanje je smatrao jedinim lijekom, no osjećaj da je bratu na teretu nije ga napuštao.
Službena priča o njegovoj smrti, romantizirana u brojnim filmovima, dobro je poznata. Dana 27. srpnja 1890., u 37. godini, Van Gogh je otišao u polje pšenice i pucao si revolverom u prsa. Rana nije bila odmah smrtonosna; uspio se vratiti u svoju sobu gdje je umro dva dana kasnije na rukama brata Thea, s posljednjim riječima: “Tuga će trajati zauvijek.” Ipak, posljednjih su se godina pojavile teorije koje sugeriraju da je možda bio ubijen.
Biografi Steven Naifeh i Gregory White Smith tvrde da su ga slučajno upucali lokalni tinejdžeri s kojima se družio, a da ih je on na samrti odlučio zaštititi preuzevši krivnju. Argumenti idu u prilog toj tezi: nije ostavio oproštajno pismo, a posljednje pismo Theu bilo je optimistično; rana od metka bila je pod čudnim kutom za samoubojstvo; a pištolj i njegov slikarski pribor nikada nisu pronađeni. Ta mogućnost baca sasvim novo svjetlo na tragičan kraj umjetnika koji je za života bio neshvaćen, a čija je slava nakon smrti dosegla neslućene visine, učinivši ga jednim od najutjecajnijih slikara u povijesti umjetnosti.
*uz korištenje AI-ja
Otvori KEKS Pay
