Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Knjige

Čovjek nikad nije spreman na rastanak od roditelja

Riječki pisac po drugi puta nagrađen je VBZ-ovom nagradom za najbolji neobjavljeni roman "Sine, idemo kući".
14. rujna 2021. u 09:52 1 komentara 674 prikaza

Riječanin Ivica Prtenjača baš je u Rijeci, u perivoju Guvernerove palače, primio unosnu VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman vrijednu 100.000 kuna. Osvojio ju je romanom “Sine, idemo kući”, a žiri je odluku donio jednoglasno. Prtenjača je dvostruki pobjednik VBZ-ova natječaja jer je i 2014. trijumfirao romanom “Brdo”.

epidemiološka situacija Interliber ponovno otkazan, novi termin nepoznat

Je li ovo vaša najosobnija knjiga?

Ovo jest moja najosobnija knjiga u smislu emocionalne izloženosti, svojevrsne ranjivosti, ali i zrelosti. Kad prebacite pola stoljeća, ostaje višak potrebe za sublimacijom, napokon pomišljate da nešto treba i zapisati da se ne zaboravi, to negdje postaje i dominantan razlog. Naravno, uz užitke pisanja.

Obično se kaže da sinovi imaju poseban odnos prema majci. A što je s odnosom očeva i sinova?

Svaki odnos ima svoje nepisane zakone i pravila. Ljubav nastaje kad se ta pravila istovremeno i poštuju i ne poštuju. Zvuči apsurdno, ali osjećam baš tako. Ljubav nastaje i u prekoračenju, u odluci da se potreba za drugim shvati kao životna činjenica, a ne tek kao formalni raspored stvari. Tako i odnos između oca i sina. Ja sam imao sreću, veliku, moj je otac znao voljeti blago i predano i, možda najvažnije, neupitno. Trudio sam se da u ovoj knjizi i o tome bude riječi.

Prema kojem ste kriteriju u roman ubacivali događaje iz djetinjstva svog glavnog junaka?

Kriteriji su bili literarni, ono što stvara priču, što oblikuje likove i donosi atmosferu. Nisam se opterećivao činjenicom je li se nešto doista dogodilo. Ruka je bila puštena i mnoge stvari su, većina, nastajale u procesu pisanja. Događaji su se vraćali k meni iz teksta. Naravno, kao i uvijek, stvorim neki blag okvir, donekle znam o čemu ću pisati. Ali što će sve biti unutra, to ipak ne. To nastaje u trenu, u trenu se važe i uvrštava ili odbacuje. Igor Mandić rekao je da piše zamotan u ručnik jer s njega frca znoj, Maruna je u svojoj pjesmi ustvrdio da stvar nastaje u krvi, znoju i suzama i dometnuo – a kako ste drugačije mislili – tako i ja, intenzivno, strastveno i posvećeno tipkam.

Posebno me tu zanima epizoda fizičkog obračuna s nasrtljivim homoseksualcem?

S pedofilom prije svega. Romanu je trebala jedna takva situacija, cijelo je vrijeme tekst uvaljan u nježnost, a taj čovjek koji izvlači svog oca iz bolnice nekako je dospio u tu zrelost. Ta se situacija s pedofilom događa prije jednog vjenčanja. Trebala mi je ta drama u tekstu, ali je li se to baš tako dogodilo ili slično ili nije uopće, ostavio bih imaginaciji i odluci čitatelja. Zastrašujuća je činjenica da se krećemo među ljudima koji su spremni na takvo nešto. U ovoj situaciji žrtva uzvraća udarac, ali u životu, nažalost, najčešće nije tako. Zato postoji književnost, da nas uvede i u neki pravedan slijed.

Je li ovaj roman nastao u dahu ili je plod promišljanja?

Već neko vrijeme pišem kratke priče o djetinjstvu, on je nastao iz tog svijeta. Ali sam roman, dakle tekst, nastao je brzo, kao i uvijek. Želio sam napisati ovo iz više razloga, postoje dodirne autobiografske crte, koje su meni, naravno, bolne i teške. E, da ih ja ne bih cijeli život osjećao kao ranu, ja sam odlučio napisati o tome roman, stvoriti novi svijet i nove odnose, izmisliti jedan novi poredak stvari i udahnuti život svom razbuđenom sjećanju. Knjiga je, naravno, umjetnički konstrukt, ona je kao takva svačija i, još spasonosnije, ničija. Ona je svoja. Stoji kao kamen na livadi. Netko će zapeti i razbiti nogu. Netko će ga uzeti da se zaigra bacanjem. Ali najčešće će i taj kamen i ta knjiga samo postojati. I to se meni kao proćelavom čovjeku čini vrlo lijepim i dovoljnim.

Kad je čovjek spreman na fizički rastanak s roditeljima?

Nikad.

Odgovara li vam više forma anonimnih natječaja u odnosu na one na koje se ide s punim imenom i prezimenom?

Čini se da mi više odgovara, da. Mene ima posvuda, možda neke ljude nerviram, ali možda sam i dijelom trenda koji je prisutan u nagrađivanjima. Nisam žrtva kao, recimo, Ferić, koji ima sjajan roman, ali nema šanse da bude nagrađen. Ili Jergović, koji je klasa za sebe. Ali primjećujem strah raznih žirija od autorske snage nastao kao posljedica potrebe da se izmišlja topla voda. U redu je i to. Važno je da knjige izlaze. Nagrade nisu važne, ako ih imaš, čuo sam jednom.

Otvorenje 14. riječkog sajma knjiga i festivala autora vRIsak STIGLA 142 RUKOPISA Ivici Prtenjači nagrada VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman

Već godinu i pol zdravstvo je top tema i kod nas i u svijetu. Kakvo je naše hrvatsko zdravstvo?

Loše, naravno. Umjesto da stvaramo sustave, mi ih uništavamo, nevjerojatan je taj suicidalni moment u malih, nerazvijenih naroda. Ali u svim sustavima, pa tako i u zdravstvu, postoji ozbiljna masa divnih, požrtvovnih i vrijednih ljudi, ljudi zbog kojih ostajete živi ili se jednostavno osjećate kao čovjek. Mi smo po tome veliki narod, po mnogočemu drugom smo sramotno maleni. Nagledao sam se svega, ali uvijek bi se na hodniku ili u nekom uredu pojavio netko tko bi rekao, hajde, da sad riješimo tvoj problem. Imao sam sreću s liječnicima, s učiteljicama, s mehaničarima... Znali su biti veći od sustava u kojem su morali funkcionirati. Tako se i ja trudim, biti veći od onog što ljudi očekuju od mene. 

Koliko vam znači što ćete nagradu primiti bas u Rijeci, gradu u kojem se odvija dio romana? Je li to prst sudbine?

To je divna okolnost. U posljednjih nekoliko godina pišem te kratke priče, sve su smještene na riječki Zamet, među radničku klasu, kako se nekad govorilo. A onda je nestao radnik, postade djelatnik, pa klasa nestade zauvijek. Veseli me to,kad je rodni grad je u pitanju sjetim se njegove pjesme o Zagrebu, koja mi se čini savršeno primjenjiva na mene i Rijeku kao grad: on drukčije voli neke druge, veže nas mnogo starih veza, ali nisam ni ja bez obaveza.
U svakom slučaju u Guvernerovoj, riječkom Guveru sam svojedobno trebao konobariti u jednom klubu koji se tek otvarao. Bio sam dobar za čišćenje tog kluba, ali posao ipak nisam dobio. Sad ću tu primiti nagradu za roman. To je nekako kul.

Isprobajte
Nutricionistica otkrila neobičan sastojak uz koji pečeni krumpir uvijek ispadne hrskav i ukusan
Arena Centar
Spoj umjetnosti, ekologije i robotike
Zemlja čudesa unutar, i izvan, trgovačkog centra na ulazu u Zagreb
  • stari_mačak:

    Prtenjača, autor plitkih romana i plošnih likova, nekome očito plemenski drag. Koliko god se trudili, uvijek će ostati samo prosječan pisac koji pronalazi zaplete u autobiografiji poput većine domaćih prosječnih pisaca.