Prije neki dan u ugodnu druženju s prijateljima jedan od njih ispričao
je vic koji opisuje hrvatskog biznismena, poduzetnika. Vic možda nije
za svačije uši, nekome će se učiniti nepriličnim, gadljivim, nekome
vjerojatno neće biti smiješan, ali je opako poučan. Pa...
Hodaju dvojica poduzetnika u šanerskim odijelima s loše vezanim
kravatama, svaki od njih nosi aktovku sa 100.000 eura. Naiđu na pseći
izmet, zaustave se pokraj njega pa će jedan: – Imam poslovnu ponudu za
tebe: pojedi ovo i dat ću ti sto tisuća eura. Nakon kraćeg razmišljanja
kolega prihvati ponudu. Nastave hodati, ovaj sada s dvije aktovke pune
novca. Ubrzo opet nalete na ono pseće. Sad će naglo obogaćeni kolega:
– Imam za tebe poslovnu ponudu: pojedi sada ti ovo i dat ću ti 100.000
eura. Biznismen prihvati izazov i ovaj mu plati. Krema hrvatskog
biznisa nastavi dalje kad jedan primijeti: – Imamo isto novca kao prije
pola sata, a obojica smo pojeli govno!?
– Da, odgovori drugi, ali zavrtjeli smo 200.000 eura!
Oduzmemo li vicu pretjerivanje (zato su valjda i smiješni), krajnje
neugodna poruka čini se više nego istinita. Podsjetila me na
predblagdansko druženje na zagrebačkoj periferiji, u malom otužnom
gradu koji je trebao biti središte “male privrede”.
Atmosfera u omiljenom lokalnom restoranu bila je lošija nego proteklih
godina, osjećala se napetost i zabrinutost unatoč dolasku dana koji
nose radost i opuštanje. A kako i ne bi kad jedan od njih kaže da
nikada nije radio više, a zaradio manje. Velik i važan, ali na kraju
nenaplaćeni posao (stan kao kompenzacija koju nije uspio prodati)
stavio ga je “u crveno”, iz kojeg nikako ne može van, dodao mu plaćanje
neplanirane kamate.
Nikada mu se prije nije dogodilo, ali ove je godine prvi put morao
posuditi za plaće. Nervozniji je nego ikad, razmišlja o štednji, a nema
što jer je svu planiranu desetogodišnju zaradu potrošio unaprijed.
Drugi poduzetnik, zastupnik vrlo poznate svjetske marke, pripremio se
za ovu godinu smanjenim narudžbama za dućane. Očekivanu smanjenju
prodaju odlučio je riješiti poput većine: manjim troškovima (čitaj:
otkazima).
Glavni problem ne predstavlja mu izbor kolekcija koje će imati prođu na
tržištu, već izbor prodavačice koju će otpustiti jer treba izabrati
između prelijepe plavuše koja nije osobito vrijedna i sposobna i manje
atraktivne, ali vrlo pouzdane osobe. Padali su najrazličitiji drugarski
savjeti, ali odluka još nije donesena. Zaboravivši na dilemu iz svoje
tvrtke, kasnije se požalio kako je zabrinut hoće li “neki tamo idiot”
ostaviti u uredu njegovu ženu ili će joj opet morati tražiti drugi
posao, a kako prolaze godine, to je sve teže i teže.
Treći u društvu bio je razbarušeni poduzetnik, gotovo boemskog izgleda,
za kojeg nitko ne zna što radi i od čega živi. Uglavnom priča o velikim
planovima, ali nikad nije rekao da je neki i ostvario. S vremena na
vrijeme spomene kako bi zaradio velik novac da neki golman iz treće
slovačke lige nije obranio penal u 94. minuti. Jedino on zrači
optimizmom i zabranjuje spomen same riječi kriza pred njim (“na K vadim
pištolj, a na R već pucam”, zna reći, ali i podsjetiti okupljene na
ratni trofej).
Kriza je problem bogatih, a mi to nismo, tvrdi i vjeruje kako će nas
spasiti tzv. bosanski sindrom: u BiH ne mogu propasti burze i dionica
jer ih – nema! Osjećaj da puno i sve više i više radimo, a imamo isto
ili čak manje, bio je zajednički svima. Također, svatko od njih priznao
je da mora gutati “gorke pilule” kako bi zadržao poziciju na tržištu,
kako ga ne bi istisnuli mlađi, željni uspjeha i krvi suparnika, kako bi
uopće preživio. Zato se vratimo vicu s početka priče: kad ste neveseli
i suočite se s problemom “puno posla, a napredak u mjestu”, sjetite se,
ako ne najvažnijeg, svakako utješnog – važno je da je promet velik.
KOMENTAR
Kriza je problem bogatih
Otvori KEKS Pay
