Možda mi je i promaklo, ali čini mi se da nitko od novinara i njihovih gostiju na ona četiri televizijska programa koje sam naizmjence pratio u izbornoj noći nije prokomentirao neke važne momente u ponoćnom nastupu predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Pomislio bi čovjek da smo Tomislava Karamarka samo sanjali, od Kevinih jama do onog pijanog i primitivnog derneka kojim je HDZ nakon pretprošlih izbora, prije samo devet mjeseci, slavio Pirovu pobjedu. Bez inscenirane euforije, bez ijedne hrvatske ili stranačke zastave, bez balona, pjenušca i treštećeg domoljubno-glazbenog kiča, Andrej Plenković izašao je za govornicu i održao miran, staložen i pristojan govor. Predsjednik HDZ-a ne zrači karizmom, iz njegovih birokratski sročenih govora ne naziru se vizije za oporavak države i društva, ne glumi velikog animatora i motivatora. Međutim, elementarna pristojnost i otklon od euforičnog trijumfalizma, što se mene tiče, već sami po sebi predstavljaju veliki civilizacijski iskorak. Odvrtimo film malo unatrag. Sjetimo se noći u kojoj je Kolinda Grabar-Kitarović, kao kandidatkinja HDZ-a, izabrana za predsjednicu države. Sjetimo se retorike Tomislava Karamarka koji je i toj noći imao zadnju riječ. I sjetimo se kamo je gospođa Grabar Kitarović pošla odmah nakon burnog i bučnog slavlja: u šator u Savskoj, ekipi koja je bila uzurpirala javni prostor, cijeli Domovinski rat i zastupanje svih branitelja, živih i mrtvih. Sjetimo se uloge koju je u barem dvije godine dugoj predizbornoj kampanji HDZ-a imala ta ista ekipa. Sjetimo se koliko je puta taj zbor otpjevao svoje optužujuće tužbalice o podcjenjivanju, vrijeđanju, gaženju, obezvređivanju i relativiziranju Domovinskog rata i hrvatskih branitelja. Sjetimo se zaklinjanja u svetinje, proglašavanja Domovinskog rata prvim, jedinim, glavnim i posljednjim temeljem hrvatske države. A onda se vratimo u noć nakon završenih posljednjih parlamentarnih izbora 11. rujna. Što to i koga Andrej Plenković ama baš ni jednom jedinom riječju nije spomenuo u svom ponoćnom govoru? Domovinski rat i hrvatske branitelje. Prešućeno ponekad odjekne mnogo snažnije od izgovorenog. U tom smislu, gospodin Plenković nije se mogao rječitije ograditi od svog prethodnika, ozračja i mentaliteta koji je, zloupotrebljavajući sam pojam domoljublja, terorizirao cijelu Hrvatsku u vrijeme dok je na čelu HDZ-a bio Tomislav Karamarko. Jednu od svojih posljednjih pogrešnih političkih procjena Zoran Milanović izrekao je samo tri dana prije izbora u razgovoru na N1 televiziji: “Predsjednik HDZ-a je Hasanbegović, po svemu. A čovjeka kojeg su izabrali za predsjednika skoro su zatukli jer je kritizirao Karamarka na onom saboru HDZ-a. Nekima je tamo glava manje za razmišljanje, a više za crnu kapu.”
Doista je ne samo nekima već, rekao bih i mnogima u HDZ-u, glava manje za razmišljanje, a više da stavi koju god kapu ili šešir treba, već prema modi koju određuje šef. Takva nevjerojatno brza preobrazba stranačke retorike i politike, kroz kakvu je ovog ljeta prošao HDZ, moguća je samo u totalitaristički ustrojenim partijama čije se članstvo, skupa sa simpatizerima, zna brzo prestrojiti s linije jednog na liniju drugog vođe. A što se tiče odnosa snaga i utjecaja između Andreja Plenkovića i Zlatka Hasanbegovića, izborna je noć i u tom pogledu bila vrlo odlučujuća i znakovita.
Kao prvo, Zlatko Hasanbegović, koji je svoju personalnu predizbornu kampanju odlučio okončati nastupom u notornoj Bujici, čijoj je publici on doista najomiljeniji, najpametniji i najsposobniji hrvatski političar, baš i nije osvojio toliki broj preferencijalnih glasova kakvom su se nadali njegovi obožavatelji. Istodobno, pozicija samog predsjednika HDZ-a izbornim je rezultatom bez svake sumnje učvršćena i ojačana. Nadalje, ministar kulture u odlasku i na zalasku najprije se u večeri izbora slikao u nekom svom privatnom izbornom stožeru s notornim Bujancem i drugom desničarskom zvijezdom ovih izbora Brunom Esih, da bi potom, čim mu se ukazala prilika pred kamerama u izbornom stožeru HDZ-a, nastupio kao da je doista on predsjednik stranke, proglasio pobjedu i rezolutno, bez ikakve zadrške, kao već gotovu stvar, objavio postizbornu koaliciju HDZ-a i Mosta. Ali, onda je pred tim istim kamerama ubrzo uslijedila disciplinska mjera.
Zlatko Hasanbegović nije bio u pratećoj sviti, već samo promatrač u mnoštvu kroz koje je Andrej Plenković kročio prema pozornici na kojoj će održati govor. Plenković je u tom hodu mimo Hasanbegovića prošao kao pokraj turskog groblja. Hasanbegović nije bio među odabranim članovima najužeg Plenkovićeva tima koji su mu stajali iza leđa na pozornici, a nakon govora je već bilo otužno gledati kako se Zlatko Hasanbegović svako malo gura u kadar ispred Plenkovićeve kolone, među ljudima koje su zaštitari ispred šefa stranke diskretno, ali neumoljivo razmicali i odmicali.
Nezahvalno je bilo što prognozirati u stranci tako očito sklonoj prevrtljivosti, ali prilično sam uvjeren da će Zlatko Hasanbegović, kao nagradu za svoj doprinos u broju prikupljenih glasova, disciplinirano sjesti u saborske klupe i možda na čelo nekog saborskog odbora, zaboraviti da je samo nekoliko dana prije izbora netaktično izjavio da bi on vrlo rado ostao ministar kulture te tu i tamo umirivati svoje razočarano biračko tijelo još kojim gostovanjem u notornoj Bujici.
Nezadovoljnici će se brzo ispuhati na društvenim mrežama. Uostalom, medijska ikona i glasnogovornik te primitivne desnice danima nakon izbora na Facebooku šuti kao zaliven. Da, ekstremna, rigidna, revizionistička i filoustaška hrvatska desnica je primitivna i nakon ovih izbora opet politički potpuno marginalizirana. Plenkovićeva pobjeda samo je potvrdila pravilo da desni ekstremisti i primitivci u nas nikada nisu imali šanse bez pokroviteljstva HDZ-a.
U svakom slučaju, malo ćemo odahnuti. Dok traje. Jer, ne zaboravimo ni to, ipak je to vrlo prevrtljiva stranka.
