Kao znak, uglavnom uzaludnih, upozorenja i opomena uobičajio se izraz:
Glas vapijućeg u pustinji! Izravno se to povezuje s Evanđeljem današnje
druge nedjelje došašća, u kojem je riječ o Ivanu Krstitelju. On se sav
posvetio pokazivanju Isusa kao obećanog Mesije.
Pritom citira proroka Izaiju: "Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija
prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu
staze!" Evanđelist je, međutim, Izaijin navod neznatno izmijenio.
Izvorno on glasi: "Glas viče: Pripravite Jahvi put kroz pustinju.
Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu..." (Iz 40,3). Nije, dakle, glas u
pustinji, nego je riječ o putu kroz pustinju. A to donekle mijenja i
poslovicu, ali i naglasak koji nudi ovaj biblijski navod.
Pustinja je, naime, u iskustvu Židova bila uobičajena stvarnost. I sam
je Jeruzalem djelomično bio okružen pustinjom. Putove koji su vodili
prema njemu, posebno s istoka, često su znala zamesti i cijela brda
pijeska pa su se putnici gubili. Zbog toga je bilo uobičajeno da se za
putovanja neke važne osobe ili pak prolaska vojske pred njima pošalju
vodiči i radnici koji bi taj provizorni put popravljali i činili
prohodnim.
To se gotovo redovito činilo prigodom blagdana Pashe ne bi li se
hodočasnicima, posebice onima iz dijaspore, osiguralo nesmetano i
sigurno putovanje. Krstitelj je, očito, imao to na pameti. Nije, dakle,
bila riječ o uzaludnosti nastojanja, o glasu koji uzalud tutnji
pustinjom, nego o preuzimanju odgovornosti za sigurno putovanje. Ipak,
i u starozavjetnom i u novozavjetnom tekstu riječ je o metafori koja u
gradu okruženu pustinjom vidi čovjeka pa i cijelo društvo, odnosno
Božji narod.
Zatvoren u sebe, čovjek, ali i cijelo društvo, prepušten je vlastitom
egoizmu, a osobnim i društvenim zlima kao da se pospješuje zametanje
putova kojima bi Bog mogao doći i donijeti radost, mir i oslobođenje.
Krstitelj, kao i Izaija, vjeruje da čovjek i društvo nisu izgubljeni i
konačno prepušteni svojim zlima, nego da postoje ljudi koji će se dati
na posao kako bi Bogu "pripravili put".
Štoviše, tvrdi da u Isusu sam Bog dolazi ususret čovjeku i svijetu. On
je kadar prokrčiti zametene putove do čovjekove savjesti. Od tada,
umjesto da kuka, vjernik se sav treba dati na sličan posao. Tek tada
Božja mu pomoć ne izostaje.
VEČERNJI BREVIJAR
Glas vapijućeg u pustinji