Znani su po imućnim i uglednim klijentima. Poznato je da su kod njih kupovali i mnogi državnici, a njihova je urarska priča počela prije 48 godina. Prva ekskluzivna trgovina satovima otvorena je 1969. godine na poznatoj zagrebačkoj urarskoj lokaciji u Vlaškoj 13. Tada još pod imenom urarski obrt Marinović, urar Željko Marinović preuzima obrt od svog oca Bože, koji je urarsku tradiciju današnje tvrtke Marli započeo još 1953. godine. Tada je, naime, otvorena radnja u Biogradu na moru, odakle su Marinovići rodom. Tokom godina mnogi su urari u Vlaškoj, poznatoj ulici obrtnika, zatvorili svoja vrata.
Urari Marinović nisu bili jedni od njih. Umjesto toga, 40. su rođendan proslavili potpunim preuređenjem svoje trgovine, proširenjem posla, mijenjanjem vizualnog identiteta, a 2015. su osuvremenili i internetsku stranicu. Posao sada vodi Željkov 32-godišnji sin Luka, dok je njegov dvije godine mlađi brat Ivan zadužen za veleprodaju. Spletom nepredviđenih okolnosti, Luka Marinović naslijedio je firmu krajem 2006. godine, netom nakon što je u Beču završio studij menadžmenta na američkom sveučilištu Webster. I tako je sa svega 22 godine postao vodeći čovjek Marlija.
Kako je bilo odrastati u urarskoj obitelji?
Živjeli smo u blizini Vlaške pa smo brat i ja većinu vremena provodili u obiteljskoj radionici i družili se s majstorima. Uvijek smo sa znatiželjom promatrali satove, igrali se njihovim dijelovima i uglavnom ometali oca u poslu. Naučio nas je zanatu, iako je brat malo spretniji sa satovima, a prošao je i urarske seminare. Nismo mogli pobjeći od satova. Logično, s obzirom na to da su svi u obitelji urari. Djed je nakon završenog školovanja zanat učio u njemačkom gradu Pforzheimu, gdje je urarska industrija prilično jaka, a urarstvu je naučio i svoja tri sina te dvije kćeri.
Prva radnja otvorena je 1953. u Biogradu. Kako ste se našli u Zagrebu?
U Biogradu nije bila jaka potražnja za urarima pa je tata u Zagreb došao 1969. godine “trbuhom za kruhom”. Odmah je počeo raditi u Vlaškoj 13, gdje su dotada radnju držale dvije različite obitelji, tako da na tom kućnom broju tradicija urarstva postoji sigurno stotinu godina. Za ocem je vrlo brzo došao i djed Božo, koji je sa stricom Ivanom otvorio urarski obrt na Črnomercu. Potom je svoju radnju otvorio stric Božo u Dežmanovu prolazu, a svoj je prostor u Zagrebu imala i teta Željana, koja je otvorila i u Karlovcu, dok je teta Zdenka u svom obrtu radila u Zadru.
Otkako ste otvorili urarsku radnju i trgovinu, niste mijenjali poziciju u Vlaškoj ulici. Koliko je ona bitna za poslovanje i koje su tajne uspješnog dugogodišnjeg rada?
Dobra pozicija znači puno. No najbitnije od svega te ključna stvar poslovanja je naš odnos s klijentima, koji su nam s vremenom postali i prijatelji.
Svi danas imamo satove u mobitelima, a i okruženi smo gradskim javnim urama. Jesu li ručni satovi potrebni da nam pokazuju vrijeme?
Ručni satovi ne služe da bi gledali koliko je sati. Oni su danas statusni simbol, idealan muški nakit. Neki naši klijenti kupuju određene satove jer izgledaju lijepo, a ne zato što koriste određene funkcije. Ako netko voli pilotski stil, nosi sunčane naočale Ray Ban, ima kožnu pilotsku jaknu, onda će htjeti kupiti i pilotski sat...
Zašto onda danas ljudi kupuju satove?
Obično su to prigodni darovi, za krizme, diplomu, supruga kupi suprugu za rođendan... Zna se i dogoditi da žene traže satove koje će dijeliti sa svojim mužem. Ako kupuju za sebe, znaju što hoće, ako traže za drugoga, uglavnom odrede brend i budžet pa pokušamo naći sat po njihovoj mjeri. Muškarci gledaju da im sat mehanički odgovara i obično traže klasični dizajn. Dame su, pak, odvažnije po pitanju oblika, a i više se orijentiraju na izgled. Što se tiče materijala, najviše se traže platina i zlato.
Satovi su postali statusni simboli
Puno faktora. Prvo se gleda vanjski dio. Ako je cijeli sat od plemenitog materijala, cijena je viša, ako je narukvica, primjerice, od kože, cijena ide dolje. Gleda se koliko je mehanizam kompleksan i koliko je vremena potrošeno na njegov razvoj. Neki satovi su prava remek-djela, a ako se u njega uloži pola godine samo na izradu, onda je logično da košta više. Trenutačno je u trgovini najskuplji IWC Portugieser od 25.000 eura. Satovi su dobro osigurani.
Satove održavate “na životu” i u suvremenom servisnom centru. Kakvi vam sve satovi dospijevaju u ruke i uvjetuju li proizvođači način rada?
Svaki proizvođač traži da se satovi popravljaju na točno određen način. Naši urari svake godine idu na seminare kod raznih proizvođača, a kad nam, primjerice, u ruke dođe sat od 65.000 eura, nećemo ga odmah ići popravljati na svoju ruku. Internetom će se pristupiti stranici proizvođača gdje se može “skinuti” shema, podsjetnik kako se nešto popravi. Svi se popravci izvode u kontroliranim uvjetima. Satovi se popravljaju u sobama koje izgledaju kao laboratorij, urari rade u kutama, a prije nego što uđu u prostoriju, zastanu na samoljepljivom otiraču koji pokupi i posljednja zrnca prašine.
Kakav je posao urara?
Ponekad je jako opuštajući, a ponekad strašno frustrirajući. I sam sam se u to uvjerio. Nekad znam pripomoći ocu, koji radi u servisu te našem uraru Marku Požgaju. Posao je divan i miran, ali ako nekad ne možeš određeni dio postaviti na određeno mjesto, ponekad je bolje ustati od stola i vratiti se drugi dan.
Kakvo je stanje u urarskoj struci?
Trenutačno je u krizi. U Zagrebu su prije dvije godine odškolovali zadnju generaciju urara, kojih je izrazito malo, ne samo u Hrvatskoj nego i u cijelom svijetu. Već godinama tražimo urara i jednostavno ga ne možemo naći. Moglo bi se reći da je urarstvo gotovo pred izumiranjem u Hrvatskoj.
Kakvi su onda planovi za budućnost?
Nastaviti se usavršavati na polju urarstva, pratiti tržište i eventualno uvesti neki novi brend u dućan, zaposliti više ljudi, pripremamo i neke nove poslovne projekte.
Imate li plan kako će se nastaviti tradicija nakon što vi odete u mirovinu?
Daleko je to još... No polažemo nade u nećaka Luku, koji se sa svojih sedam mjeseci već igra sa satovima.
