Subota 18. lipnja
Dojave o bombama i laži o poginulim Hrvatima - isti autori
Sliči li vam laž Rusa da su u Ukrajini ubili 74 hrvatska plaćenika na lažne dojave o bombama u Hrvatskoj? Meni sliče, moguće je da su autori nedjela isti, ali možda ni jednoga ni drugoga ne bi bilo da se Hrvatska nije najžešće u Europi isprsila u osudi ruskog zločina u Ukrajini i u potpori i pomoći toj zemlji, među ostalim i oružanoj. Rusi lažima o poginulim Hrvatima povećavaju "krivnju" Hrvatske i vjerojatno to neće biti jedino čime će nas htjeti šokirati, a s vremenom nam možda i okrutnije nepakostiti. A dojave o lažnim bombama postale su tako reći nacionalna nevolja, evakuacija ljudi koji se nađu na "miniranim" mjestima, sve veći prostor koji lažne dojave dobivaju u medijima – sve to stvara dojam u javnosti da smo i mi u nekom ratu. Možda svega toga ne bi bilo da se Hrvatska od početka ruske agresije držala normalno, da se zadržala na osudi agresije, da njezino političko vodstvo nije htjelo prednjačiti i tako se dodvoriti zapadnim gazdama. Kako sam već napisao, živjet ćemo i poslije rata u Ukrajini, Hrvatska će biti u nekim relacijama s Rusijom u kojima će zacijelo ostati pamćenje na njezino držanje u vrijeme zločinačkog ruskog ubijanja i razaranja. Rusi nas neće štedjeti.
Nedjelja 19. lipnja
Zemlja je oslobođena za grabežljivce
Demokratski grabežljivci - taj jednostavni naslov pristajao bi knjizi o trideset i više godina u kojima se vlasti i moćnici u Hrvatskoj ponašaju kao vlasnici zemlje. Obični ljudi, koji čine golemu većinu građana, nisu željeli samo samostalnu nego i poštenu Hrvatsku, ti obični ljudi su se za nju i izborili da bi je zatim "predali" elitama koje će ih iskorištavati. Pokazalo se da političari dolaze iz sličnih obiteljskih sredina kao i u komunizmu i da se za vlast bore sa sličnim motivima – to su veliki novac, velike plaće, povlastice, stvaranje interesnih skupina i korupcija. Čitam naslov - "Ekskluzivno objavljujemo primanja šefova Holdinga: Plaća veća od premijerove, naknada za Teslu..." Na čelu su tog golemog zagrebačkog stjecišta moći i moćnika iz kojeg se upravlja gradom ljudi koji su se i prije ustoličenja obogatili, a plaće su im bajoslovne. Vrlo će se rijetko dogoditi da na čelo velikih tvrtki dođu pravnici, inženjeri, obrazovani i sposobni ljudi, koji cijeli život imaju samo plaću kojom uzdržavaju obitelji poput mnoštva drugih sugrađana. Sad se na sve strane piše o nepodopštinama iz vremena Bandića, ali što je bolje učinio Tomašević? Imućni su sve imućniji, siromasi sve siromašniji.
Ponedjeljak 20. lipnja
Dan antifašističke borbe i partizanski zločini
Poneki tekstovi u novinama proturječni su do komike. Ispod naslova "U Lici malo tko mari za Dan antifašističke borbe: Čak ni SDP ga ne obilježava" - očekivali bismo razloge zbog kojih bi se taj dan trebao slaviti a potom i razloge onih koji ga zanemaruju. No pročitajte početak teksta: "Hrvatska će 22. lipnja obilježiti Dan antifašističke borbe. Kako sada stvari stoje političke snage u Ličko-senjskoj županiji opet su suzdržane povodom obilježavanja ovoga blagdana. Ponegdje je to i razumljivo kao npr. u Gospiću gdje još uvijek traju ekshumacije žrtava poraća koje su partizanske postrojbe ubijale danima i mjesecima nakon ulaska u Gospić. Broj tih civilnih i vojnih žrtava vjerojatno nikada neće biti pouzdano utvrđen jer su na desecima stratišta nakon tih zločina posađene plantaže crnogorice ili su žrtve jednostavno pobacane u obližnje jame i zatrpane zemljom." Zar antifašisti koji su učinili te zločine zaslužuju da se slavi njihov dan i zbog čega zamjeriti onima koji ga zaobilaze? A učinili su ih i u mnogim drugim gradovima i selima, Bleiburg; križni putovi, Jazovka... postali su stravični simboli tih smaknuća zbog koji je Dan antifašističke borbe apsurd nad apsurdima.
Utorak 21. lipnja
Je li Hrvatima u stanovima tijesno
Prema "zabrinjavajućim" novim podacima Eurostata, u Hrvatskoj čak 36,2 posto građana živi u prenapučenim stanovima, s nedovoljnim brojem soba za sve osobe u kućanstvu, što je dvostruko više od prosjeka EU u kojem 17,5 posto stanovnika živi u prenapučenim kućanstvima. Iako se Hrvatska ubraja u vrh zemalja EU po udjelu stanovnika koji žive u vlastitoj nekretnini, to ne znači da su te nekretnine zadovoljavajuće. Zbog siromaštva mnogi nemaju dovoljno velike stanove, a stan se smatra prenapučenim ako svako dijete od 12 do 17 godina i punoljetni nemaju svoju sobu. U Eurostatu mogu zaključivati što ih je volja, to jest prema nekim kriterijima EU, ali je puno bolje da imamo više stanova nego da smo po tim kriterijima komotni. Mnogi Hrvati nose uspomene iz seoskih sredina, u kojima se živjelo "prisno", bilo je obitelji, na prmjer, od pet članova koje su imale samo kuhinju i spavaću sobu u kojoj su svi spavali pa su preživjeli. Istina, živeći samo u sobi, dijete razvija svoju individualnost, privatnost, ima komoditet za učenje..., što uvijek baš i nije dobro. Zajednička soba čini ih povezanijima cijeli život i budi lijepe uspomene. Najvažnije je imati krov nad glavom, a u tome smo u EU solidni.
Srijeda 22. lipnja
Bosna i Hercegovina ne sliči na Europu
Danomice se u posljednje vrijeme utjecajni Hrvati zauzimaju za što skorije članstvo Bosne i Hercegovine u Europskoj uniji, unatoč tome što za to ima malo uvjeta, što je BiH sve razjedinjenija i što ne sliči puno na uređenu europsku državu niti daje nadu da bi to mogla biti. Kako može u EU zemlja u kojoj postoji država u državi, Republika Srpska, i u kojoj je jedan narod, Hrvati, obespravljen, a vlast protueuropska? Tko Hrvatima u BiH jamči da bi im bilo bolje kad bi im država bila u EU? Vodstva tih zemalja uvijek su više bila na strani Bošnjaka nego na njihovoj – želje Hrvata za Bruxelles nisu rješenje nego problem, i samo kadšto pod pritiskom iz Zagreba spomenu "tri ravnopravna naroda". Tko jamči da će se Milorad Dodik i politika RS promijeniti i prihvatiti cjelovitu Bosnu i Hercegovinu u kojoj bi prestali biti ono što žele, posebni i usprotivljeni Sarajevu. Toliko omražena ali prirodna zamisao da se BiH podijeli doživljava se kao propast svijeta, a ne kao normalno rješenje koje bi zaustavilo sukobe među narodima. Srbi i Hrvati bili bi bliži Srbiji i Hrvatskoj, a mogla bi se pojačati korisna potpora bošnjačkoj državi iz srodnog joj vjerskog i civilizacijskog svijeta.
Četvrtak 23. lipnja
Hrvatski euro - leptirka na odrpancu
O uvođenju eura piše se sve pozitivnije. Malo tko brani kunu, premda je ona jedan od posljednjih nacionalnih vrijednosti, svjedoka hrvatske povijesti i tradicije. Ali kakva se briga i za nacionalne vrijednosti, i za povijest, i za tradiciju može očekivati od premijera Plenkovića kojemu su, kako pokazuje jedan njegov tekst, uzori bili Marx, Kardelj i samoupravni socijalizam, i koji se u HDZ proračunato upisao "pod stare dane" da bi ga kao njegov čelnik skrenuo ulijevo i iz njega uklonio "nacionaliste". Već sam pisao protiv uvođenja eura i, naravno, pljusnuli su me prigovori kako euro imaju mnoge europske zemlje. Ne zanima me kakav novac imaju druge države, hoću svoj novac u svojoj zemlji, kao i golema većina Hrvata. Osim toga, mnogi stručnjaci tvrde da bi nam euro mogao donijeti nezapamćene nevolje, da bi bio kao leptirka na odrpancu, te da ga Plenković uvodi kao slugan EU. Tako smo na tragu rasprodaje hrvatskih banaka, strateških tvrtki, nekretnina, zemljišta, voda, iseljavanja u zemlje eurozone kojima se hrvatska vlast klanja u Bruxellesu, gdje, kako netko duhovito reče, premijer euro može zalijepiti na stražnjicu da Juncker i drugi mu gazde znaju gdje ga uštipnuti.
Petak 24. lipnja
Mnogi su Hrvati zaljubljeni u srpske vulgarnosti
O slušateljima cajki (narodnjaka, turbofolka) iz vremena kad su iz Srbije počele prodirati u Hrvatsku, kad se počela u Lijepoj Našoj širiti ta "estetika provincijskog kupleraja ili zadimljene seoske birtije", jedan je znalac napisao: "Ljudi koji su to slušali bili su prosti, vulgarni, i percipirani su jednostavno kao primitivci, a družiti se s njima i zalaziti u te rupčage povezane nerijetko s prostitucijom bilo je sramota. A i nije bilo sigurno, taj milje je uvijek bio kriminalni ili polukriminalni." Ali kada su ovih dana vlasti u podravskom gradu Đurđevcu kafićima preporučile da u vrijeme poznate Picokijade ne puštaju cajke, mnogi su skočili na noge. Pisali su da je to "katastrofalna greška", "birokratska budalaština", da cajke pjevaju i Hrvati, da smo lošim obrazovanjem publiku prepustili toj agresiji neukusa s istoka, pitali se koja je to razlika između turbofolka i "prave", zapadnjačke zabavne glazbe koja se njeguje u Hrvatskoj itd. Bilo je neke razložnosti u protivljenju đurđevačkoj preporuci, ali nije se mogao sakriti naglasak da je riječ o protusrpstvu, a Srbi su "naša braća" i u agresiji – oružanoj ili zabavljačkoj. I kad se sve oduzme i zbroji – Đurđevcu kapa dolje.
Video: Dan antifašističke borbe obilježen u Brezovici
Nikako mi nije jasno kako to da nasa dheca luduju za cajkama.... i onda dodje susjed i donese cd iz Bih, same cajkase