Postoji nešto zastrašujuće u činjenici da totalitarizam nije obična diktatura gdje jedna stranka ili lider drže vlast čvrstom rukom, već sustav koji ne želi samo kontrolirati državu nego i oblikovati društvo i samog čovjeka. Suvremeni povjesničari i politolozi slažu se da totalitarizam nije statičan. Ne može se jednostavno „čekirati“ lista karakteristika i reći "e ovo je totalitarni sustav". On se razvija, prilagođava i mutira, ali njegova suština ostaje ista – ne tolerira opoziciju i zahtijeva potpunu lojalnost. Ne zadovoljava se pukom poslušnošću, nego teži stvaranju "novog čovjeka“, potpuno odanog ideologiji i pokornog partiji.
Sve se podređuje toj viziji: od škola koje ne samo da obrazuju, već i oblikuju politički ispravnu svijest, do zakona koji štite ne toliko prava građana, koliko interese partije. Totalitarizam ne podnosi alternative – on nije zadovoljan time da mu se ljudi prilagođavaju, već želi njihovu potpunu lojalnost. Oni ne upravljaju samo politikom, već i obrazovanjem, medijima, pravosuđem, ekonomijom, pa čak i privatnim životom pojedinca.
U 20. stoljeću, najpoznatiji primjeri totalitarnih režima su nacistička Njemačka, staljinistički Sovjetski Savez i maoistička Kina. No, postoji i poseban, nama puno bliži slučaj – Jugoslavija. S jedne strane, nakon Drugog svjetskog rata, prvotno je bila bliska Sovjetskom Savezu i Staljinovom modelu komunizma, ali se s vremenom odvojila od Moskve i krenula vlastitim putem. No s druge strane zadržala je mnoge totalitarne elemente, prilagođavajući ih vlastitim potrebama. I upravo smo o tom specifičnom slučaju totalitarizma – kako je funkcionirao, kako je utjecao na ljude i koliko se mijenjao kroz desetljeća – razgovarali s dr. sc. Josipom Mihaljevićem, pomoćnikom ravnatelja Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu.
- Ono ključno što definira totalitarizam jest to da totalitarizam želi promijeniti svijet. To je razlika između totalitarizma i nekih drugih despotskih režima koji su postojali u povijesti – naglašava dr. Mihaljević.
Tito – vođa iznad zakona
Jugoslavija je bila specifična jer se njezin totalitarizam mijenjao kroz vrijeme. Odmah nakon Drugog svjetskog rata, režim je bio izuzetno represivan. Politički protivnici, stvarni i zamišljeni, nestajali su u montiranim procesima, zatvorima i na Golom otoku. Vlast je bila brutalna; s vremenom se taj teror smanjio, ali ne zato što se režim promijenio u svojoj srži, već zato što više nije morao upotrebljavati silu na isti način.
- Fizička represija je najviše korištena na početku da se zapravo osvoji vlast i eliminiraju svi oni politički protivnici koji su bili potencijalni oponenti, odnosno oni koji su možda mogli doći na vlast jednoga jednog dana – ističe dr. Mihaljević.
Jasno je da nijedan totalitarni režim ne može opstati bez snažnog vođe i kulta ličnosti. Tako je u Jugoslaviji Josip Broz Tito bio mnogo više od predsjednika – bio je simbol države, oličenje vlasti i, za mnoge, posljednja nada. Pojedinci su se često obraćali Titu u nadi da će im pomoći, pišući mu pisma i upozoravajući ga na probleme u državi. U tim pismima Tito je često bio prikazan kao netko iznad sustava, netko tko može pomoći. To pokazuje da je kult ličnosti bio toliko snažan, da ljudi nisu vidjeli sustav kao problem, već su vjerovali da će Tito ispraviti nepravdu.
Zakon kao oružje režima
Dok su zapadne demokracije imale pravne sustave koji su, barem u teoriji, štitili građane od samovolje vlasti, u Jugoslaviji su zakoni postojali kako bi štitili režim. Jugoslavenski politički sustav bio je jednostavan – postojala je samo jedna politička opcija. Iako su se izbori formalno održavali, oni nisu bili ni demokratski ni slobodni. Oni koji bi pokušali djelovati izvan okvira partije bili bi označeni kao neprijatelji države.
- Bez obzira na to što je komunistička ideologija i komunistička politika samo jedna politika koju čovjek može, odnosno bi trebao moći birati, u tom sustavu stranačke diktature nije bilo moguće izabrati ništa drugo. Dakle, imamo jedan potpuno novi pravni sustav koji je usmjeren ka kolektivnom. Postojanja ustavnopravnog poretka spadaju u drugi plan, a u prvi plan padaju interesi Komunističke partije, odnosno onih ciljeva koje su oni definirali kao ciljeve kojima treba stremiti čitavo društvo – objašnjava dr. Mihaljević.
Državne institucije, uključujući pravosuđe, bile su samo produžena ruka partijske politike. Jugoslavija je imala sve institucije koje su se mogle pronaći u zapadnim parlamentarnim sustavima – sabor, vladu, sudove, ali one nisu imale autonomiju. Sve institucije države bile su instrumentalizirane u svrhu ostvarenja komunističkih ciljeva, a pravni sustav bio je taj koji je nakon te represivne faze bio ključan jer su se zakoni koristili kao sredstvo političke kontrole. Oni koji su smatrani politički nepodobnima suočavali su se s kaznenim progonom, montiranim procesima i represivnim posljedicama.
Sloboda medija – samo u teoriji
Jedan od ključnih alata svake totalitarne države je kontrola informacija. Jugoslavija je službeno garantirala slobodu govora i tiska, ali u praksi, svatko tko bi prešao nevidljivu granicu kritike vlasti mogao je završiti s ozbiljnim posljedicama.
- U njihovim zakonima to nije pisalo, ali ta cenzura je itekako postojala u svakodnevici. Ona je bila sveprisutna I funkcionirala je na način da ljudi koji su pisali, koji su javno govorili, uglavnom su znali do kuda se smije ići i preko koje točke se ne smije prijeći. To je, recimo, bilo vrlo nezgodno za novinare profesionalce koji bi trebali biti nekakva alternativna vlast, odnosno korektiv vlasti. Međutim, u totalitarnim porocima, pa tako i ovom komunističkom, mediji su bili, naravno, pod potpunom kontrolom države i državnih vlasti, odnosno partije. Njihova svrha je bila prvenstveno u prenošenju stavova Komunističke partije, odnosno Saveza komunista prema cijelome društvu - objašnjava dr. Mihaljević.
Nadodaje da bi onaj tko je možda prešao granicu onoga što se smjelo javno reći, bio prisiljen na neku drugu kritiku, odnosno posipanje pepelom ili bi, naravno, bio maknut sa svog radnog mjesta na neka slabija mjesta. Otkazi također nisu bili rijetkost. Drugim riječima, kad više nije bilo potrebe za otvorenim nasiljem, kontrola se preselila u pravni sustav, medije i kulturu. Sve je bilo usmjereno prema jedinstvenom cilju – očuvanju ideološke dominacije.
Ipak, šezdesete godine donijele su određenu dozu liberalizacije, osobito u Hrvatskoj, gdje su tadašnji politički lideri Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo pokušali omogućiti veću slobodu medija. Taj proces bio je paralelan političkoj liberalizaciji koja se događala u vrhu hrvatskog partijskog rukovodstva. No, taj pokušaj ubrzo je ugušen, a sedamdesete su donijele novi val gušenja slobode izražavanja.
Strah kao način života
Posebno osjetljivo bilo je pitanje nacionalizma. I najmanja izjava koja se mogla protumačiti kao "protudržavna“ bila je dovoljan razlog za optužbe i sankcije.
- Početkom 70-ih i taj proces takozvane liberalizacije medija bio je završen. Vratili su se na one stare postavke partije kao prenositelja stavova najviših rukovodstava u tadašnjoj državi, tako da je uloga medija opet došla u jednu fazu koja je poznata kao "hrvatska šutnja". Na sličan način reagiralo se na svaki iole sumnjiv javni iskaz nekakvog nacionalizma. Zbog toga su mediji bili pod jednim zaista velikim pritiskom 70-ih godina i taj pritisak ostaje sve dok se sama partija ne krene raspadati – kaže dr. Mihaljević.
Atmosfera straha bila je stalno prisutna u društvu. Partija je koristila metode kontrole koje su obične ljude tjerale na autocenzuru. Nije se moglo slobodno govoriti u restoranu, kafiću ili javnim prostorima bez straha da će vas netko prijaviti. Po partijskoj politici, član partije koji bi čuo nešto takvo bio je dužan to prijaviti, a posljedice su bile ozbiljne.
- Zbog pričanja viceva o nekim visokim dužnosnicima mogli ste završiti u zatvoru. I to se događalo. Dakle, ne samo o Josipu Brozu Titu, već i o drugim dužnosnicima poput Bakarića. Društvo je ušlo u određenu autocenzuru. Ljudi su znali koje su granice i toga su se držali – naglašava dr. Mihaljević.
No, bilo je i onih koji su odbili šutjeti, koji su bili hrabriji ili, kako bi netko rekao, luđi zbog čega su na kraju završavali kao partijski disidenti ili politički zatvorenici. To je bio sustav u kojem pojedinac nije bio potican da daje mišljenje koje bi bilo kritično prema sustavu.
Je li totalitarizam zaista umro?
Jugoslavenski totalitarizam završio je raspadom države i dolaskom demokracije, ali mnoga njegova obilježja ostavila su trag. Kontrola medija, politička instrumentalizacija institucija i kult vođe nisu nestali preko noći.
- Teško je govoriti iz današnje perspektive da su svi trebali biti hrabri javno govoriti jer to je zapravo bilo nerealno, tako da je većina stanovništva tek na slobodnim izborima 1990. godine mogla javno iznijeti svoje mišljenje, odnosno dati palac gore ili palac dolje u onoj politici koja se provodila prethodnih desetljeća, a znamo kako je završilo. Završilo je tako da su komunisti izgubili vlast u Jugoslaviji i u Hrvatskoj - zaključuje dr. Mihaljević.
Jasno je da totalitarni režimi ne umiru naglo - oni se transformiraju. Jugoslavija je možda doživjela svoj kraj, ali pitanje je koliko smo u potpunosti raskrstili s nasljeđem tog sustava.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.
Otvori KEKS Pay
