Car je gol – ključna je poruka stotina tisuća ljudi predvođenih studentima iz središta Beograda, upućena ponajviše razočaranima, onima koji su očekivali da će Aleksandar Vučić u subotnjoj noći okončati, valjda, poput diktatora Benita Mussolinija obješenog naglavačke prije točno 80 godina. Nekorumpirani, nepotkupljivi i željni promjena, svojim dugotinjajućem, ali miroljubivim i civiliziranim prosvjedom tamošnji su studenti uspjeli pokazati puno više od toga: postati najjača politička snaga u zemlji koja vapi za promjenom. Trabunjajući u specijalnom programu o "neuspjelom pokušaju obojene revolucije" i negirajući stvarnost koja ih okružuje, srpski je predsjednik u noći prosvjeda činio ono što najbolje zna: govorio je i govorio i govorio, uzurpirao frekvencije režimskih televizija i ispirao mozgove, ali uzalud. Čovjek koji je i doslovno izlazio iz frižidera kao bi impresionirao svoje reality televizijske sljedbenike, gubi bitku jer ne može razumjeti mladež koja njegove bizarne performanse niti gleda niti je to zanima.
Meni su najzanimljiviji "novinari" kojima su stoljeća samo brojevi. Oni mentalno žive i pišu u Jugoslaviji, sve se pravdajući "regionom" i "ovim prostorima", a svi znamo da ti leftardi nikog ne uspjevaju slagati, osim sami sebe.