Za većinu djece čitanje je svakodnevna rutina. Za tisuće njih ono je svakodnevni izazov. Slova se mijenjaju, riječi gube smisao, a rečenice traže mnogo više vremena, koncentracije i energije nego što okolina može zamisliti. Upravo tako izgleda svakodnevica mnogih osoba s disleksijom, teškoćom o kojoj se posljednjih godina govori više nego prije, ali još uvijek nedovoljno da bi se potpuno razumjela.
Procjenjuje se da u Hrvatskoj oko 10 posto građana ima neki oblik disleksije. Iza te brojke kriju se djeca koja sporije čitaju, učenici koji ulažu dvostruko više truda kako bi postigli iste rezultate, roditelji koji traže odgovore i odrasli koji su tek kasnije u životu shvatili zašto su im školski dani bili teži nego drugima.
Upravo zato važnost imaju inicijative koje ne ostaju samo na podizanju svijesti, nego stvaraju prostor za razumijevanje i konkretne promjene. Kampanja „Juicy brine“, koja se provodi treću godinu zaredom, ove je godine snažnije usmjerena na temu disleksije. Pod porukom „Juicy brine da riječi teku s lakoćom“ kampanja je otvorila dijalog o izazovima s kojima se susreću djeca s disleksijom i njihove obitelji te ukazala na važnost podrške, prihvaćanja i ravnopravnog sudjelovanja u obrazovanju.
Kao nastavak kampanje, Večernji list i Stanić Beverages pokrenuli su projekt „Svijet između redaka“, koji je tijekom nekoliko tjedana na platformama Večernjeg lista okupio stručnjake, javne osobe i osobe koje s disleksijom žive svakodnevno. Kroz niz članaka, intervjua i osobnih ispovijesti otvorena su pitanja o kojima se u hrvatskom javnom prostoru godinama govorilo premalo. Projekt je poseban jer je potpuno prilagođen osobama s disleksijom. Konkretno, svaki tekst objavljen na vecernji.hr ima svoju verziju u fondu za disleksiju koji može olakšati čitanje i razumijevanje sadržaja.
Razgovor koji je mnogima nedostajao
Središnji događaj projekta bio je panel „Svijet između redaka“, održan 19. svibnja u zagrebačkoj Gradskoj kavani. U ugodnoj, ali emotivnoj atmosferi, pred okupljenim gostima o disleksiji su otvoreno govorile direktorica marketinga Stanić Grupe Kristina Šikić, profesorica logopedije Maja Hmelina i televizijska voditeljica Mia Kovačić, dok je razgovor moderirala Ida Prester.
Posebnu pozornost privukla je osobna priča Mije Kovačić, koja je iskreno govorila o odrastanju uz osjećaj da se mora truditi više od drugih kako bi postigla iste rezultate. Dugo je, prisjetila se, vjerovala da jednostavno nije dobra u čitanju.Tek kada je dobila dijagnozu disleksije, mnoge su stvari dobile smisao.
„To je bio trenutak koji mi je složio cijelu sliku“ rekla je tijekom panela.
Govoreći o svom iskustvu, istaknula je koliko joj je značilo otkriće prilagođenih tipografskih rješenja i fontova za osobe s disleksijom. Prvi put je, kaže, shvatila da problem nije u njezinim sposobnostima, nego u načinu na koji joj je informacija bila predstavljena.
Danas, nakon gotovo dva desetljeća uspješne televizijske karijere, razvila je vlastite metode rada i učenja.
„Ako imam vremena, prolazim tekst više puta dok ne izdvojim bitno. Uvijek ga pokušavam prilagoditi svom načinu razmišljanja“, poentirala je Kovačić te naglasila i kako je s vremenom naučila prihvatiti vlastitu različitost i kreativnost kao prednost, a ne kao prepreku.
Važnost ranog prepoznavanja
Projekt je otvorio i jedno od najvažnijih pitanja kada je riječ o disleksiji - ranog prepoznavanja teškoća.
U razgovoru za Večernji list magistra logopedije Mihaela Hoppe upozorila je kako se određeni pokazatelji mogu primijetiti i prije polaska djeteta u školu.
„Iako se disleksija najčešće jasnije prepoznaje tek kada dijete krene učiti čitati i pisati, određeni rani znakovi rizika mogu se uočiti i prije polaska u školu. Među njima su, primjerice, obiteljska anamneza, kašnjenje u govorno-jezičnom razvoju, teškoće u fonološkoj svjesnosti, odnosno u prepoznavanju i baratanju slogovima i glasovima, kao i slabije verbalno radno pamćenje“, objasnila je Hoppe.
Stručnjaci upozoravaju da pravodobno prepoznavanje i podrška mogu imati presudnu ulogu u razvoju samopouzdanja i školskog uspjeha djece s disleksijom.
Iako se danas više govori o mentalnom zdravlju, inkluziji i prihvaćanju različitosti, osobe s disleksijom i dalje se često susreću s nerazumijevanjem okoline. Djeca koja sporije čitaju nerijetko izbjegavaju javljanje na nastavi, boje se čitati naglas i s vremenom počinju skrivati pogreške. Ono što započinje kao teškoća u čitanju lako može prerasti u osjećaj srama i nesigurnosti koji ih prati godinama. Projekt „Svijet između redaka“ je poziv na razumijevanje i podsjetnik da različitost ne znači manje mogućnosti.
Otvori KEKS Pay
