Marija Rudić živi sama u selu – jedina je stanovnica Podunavlja, naselja u srcu Parka prirode Kopački rit, u Baranji.
– Da, da, sama, nikog nema! – smije se dok polako, pritišćući čvrsto drveni štap o pod, ustaje od peći. Taman je pošla zapaliti vatru.
PREPUNA SPLITSKA RIVA
Otvori KEKS Pay
Dio 1. - Moja ASOCIJACIJA, na ovu i slične priće iz Hrvatske;..... Trudio se svim silama sjetiti sjetiti se izgleda svog sela i stare trošne kuće iz koje je otišao nedugo poslije fakultetske diplome. Prebirao je po komadićima stakla vitrajaj mladenačkih uspomena; sve mu je to sada bilo daleko, nestvarno, drugi neki život. Ipak, nikada nije mogao zaboraviti jecaj majke, ni suze u očima oca iako ih se on trudio prikriti, kada su ga, onako bunovnog i sanjivog, ispraćali u daleku tuđinu. Obećao im je tada da - nikada neće zaboraviti rodni prag i zavičaj, i da će dolaziti kad god bude mogao. Ih koliko je samo vremena prošlo od tog zanosnog svibanjskog jutra...Danas živi ovdje, u Torontu. Tu gdje drveće i ptice samo šute, nebo radi u smjenama a zrak jedva diše. Gdje je sve uredno i čisto, sve skladno, pod konac. Divna je ova zemlja kanadska - svi imaju posao, skupe aute i pregršt ispunjenih snova. Svi imaju sve, a on, osjećao je, nije imao ništa.Tamo negdje, u hladu starih hrastova ostalo je njegovo biće. Tamo, u Baranji/Slavoniji,,,,Hrvatskoj , na nepreglednim žitnim poljima ostala je njegova sjenka. Vukli su ga reflektori velikih gradova, blještavilo ga je zaslijepilo i on, ne osvrćući se, nije primijetio da je njegova zrnca povratka, nešto već davno pozobalo.........nastavak sljedi dolje........