I dok se Krajač-Metikoš-Prohaskina Ave Marija propinjala iznad Jelačićeva trga prema tornjevima katedrale, kamera je, samo na trenutak, ali posve dovoljno da simboliku učini i te kako materijaliziranom, uhvatila na obodu krova reklamu jednog domaćeg trgovačkog lanca, odvevši tako “Zdravo, Marijo” na mjesto koje joj u današnjem svijetu i pripada – na blagajnu. Samo taj trenutak koji je mnogima ostao vjerojatno nevidljiv bio bi dovoljan da nitko ne smije napadati izravan prijenos događaja kako smo upuzali u EU.
Povijest kao otimačina
Režiser je majstorski i posve nehotice spojio te dvije stvari u istu situaciju, pretvorivši je u civilizacijski slow-motion. Ave Marija i trgovačka neonska reklama u istom i ma koliko kratku kadru doslovno su pokazale krajnosti na koje je razapeta europska stvarnost. S jedne strane velika religija koja se pretvara da je iskrena vjera, a ne prihodovno poduzeće, s druge strane prihodovno poduzeće koje se pretvara da mu je cilj iskrena kvaliteta, a ne to što postaje nova religija. I jedna i druga strana složno se pretvaraju da su tu zbog nas i da im je do nas stalo.
U pozadini svega, naravno, jest banalan posao. Ili da parafraziram jednog Francuza: ja se bojim šoping-centra kao katedrale. To su užasno dosljedne stvari u ljudskoj povijesti koja se, kada se sagleda ogoljelo od svake mimikrije, ideologije i propagande, svodi na vrlo jednostavan princip – na otimačinu.
Da bi se otimačina perpetuirala, prilagođavali su se modeli, a ovaj posljednji, koji mi danas živimo i za koji slušamo da je vrhunac demokratičnosti što ju je moderan čovjek evolutivno dosegao, nazivaju integracijom. Ne bi tu bilo ništa sporno da se doista događa integracija među ljudima, da se zbližavamo na civilizacijskoj, a ne na političkoj razini. Ipak, ja kao Hrvat i dalje sam podjednako dalek prosječnom Španjolcu ili polovičnom Cipraninu kao što sam to bio proteklih stotinjak godina. Integracija koja se događa i koja je proglašena projektom bez alternative je integracija političkih kvazielita.
Kultura svakog naroda i njegovi najbolji pojedinci umjetnici, znanstvenici, sportaši, učitelji samo su kulisa za pravu istinu zašto stupamo u tako rezonski labilnu situaciju. Jeste li se ikad zapitali zašto se u reprezentativnim situacijama zaogrnemo Teslom, Boškovićem, Penkalom, Prelogom, Petrovićem, a ne Titom, Pavelićem, Tuđmanom, Radićem, Starčevićem? Jednostavno; oni koji proizvode trajne vrijednosti ne moraju biti korisni sebi, ali su korisni čovječanstvu, dok oni koji proizvode povremene užase u pravilu su korisni sebi samima, a na općoj razini njihova konvertibilnost ne dobaci dalje od njihove smrti.
Politika će nas zakrviti
Zato bih ja želio živjeti u uniji Goethea, Baudelairea, Voltairea, Wildea, Mozarta, Beethovena, Puškina, Selimovića, Novaka, ali ne i u uniji Barrosa, De Gaullea, Churchilla, Kohla, De Michelisa, Putina, Franca. Politički iz Europe ništa nikada dobro nije stizalo. Živjeti Europu izvan politike bio bi razumski imperativ za sve nas. Politika će uvijek pronaći dovoljno kvalitetne razloge da nas zakrvi. To je samo pitanje procjene isplativosti trenutka i u to ne treba sumnjati.
I može Ave Marija odzvanjati nad svim krovovima Europe. Nit će to svjedočiti da ispod žive vjernici, nit će značiti da i oni koji pjevaju vjeruju u to što pjevaju. Pretvaramo li time ideju Europe u veliku laž; politički imperativ koji postaje civilizacijska fikcija. I dok je rani islam izričito pazio da u svojim svetim gradovima ne uspostavlja političke prijestolnice, Europa želi uvjeriti da su njezine političke prijestolnice sveti gradovi. Stvari se mijenjaju. Ljudi progledavaju i, ma koliko se god sustav trudio stvarati retardirane podanike, uvijek će postojati netko tko će postavljati zabranjena pitanja.
To će nas vući naprijed, to će značiti Europu u koju ja želim ući i u kojoj ima mjesta za svakog čovjeka, pa čak i za onog koji nije vlasnik nijedne banke ili korporacije. Unija korporativno-bankarske Europe je uspostavljena. Unija Europe naroda tek treba biti. U konfliktu ta dva modela rješavat će se civilizacijska nedovršenost epohe.
