Novi je ravnatelj najutjecajnije znanstvene institucije u nas, Instituta Ruđer Bošković, dr. sc. David Matthew Smith. Rođeni je Australac koji već 13 godina živi u Hrvatskoj, a njegova supruga dr. sc. Ana Sunčana Smith također je naša uspješna znanstvenica zaposlena na Ruđeru. S dr. Smithom smo razgovarali o tome kako dalje unapređivati ionako uspješnu instituciju, o perspektivama znanosti u Hrvatskoj, problemima za to vezanima, osobnom životu...
Zašto ste se odlučili natjecati za ravnatelja Instituta? Jeste li se iznenadili što su vas izabrali imajući na umu da je ovo prvi put da će ravnatelj biti stranac (dr. Marčelja bio je iz Australije, no ipak hrvatskog podrijetla)?
Iako sam ispočetka pomalo oklijevao oko prijavljivanja na natječaj za ravnatelja, aktivno su me ohrabrivali brojni kolege na Institutu Ruđer Bošković. Nakon mnogih diskusija i vrlo pomnog razmišljanja, odlučio sam prijaviti se. Uzimajući u obzir potporu koju sam dobivao u tim diskusijama, konačna odluka nije došla iznenada nego više kao počast i velika odgovornost. Iako mi je teško biti objektivan u procjeni kako me ljudi percipiraju, vjerujem kako je moj izbor bio više posljedica mojeg predloženog programa i mojih rezultata u znanosti te na upravljačkim funkcijama na Institutu posljednjih 13 godina, dok mi se činjenica da uz hrvatsko državljanstvo imam i australsku putovnicu čini sporednom.
Možete li nam već reći koji će biti vaši prvi potezi kao ravnatelja na Institutu? Politika bivšeg ravnatelja dr. Antičića bila je prilično jasna, projektno orijentirana.
Ne planiram potpuno promijeniti smjer. Po mojem mišljenju, sadašnji regulatorni okvir i unutarnja organizacija Instituta dosegli su razinu zrelosti kod koje nikakva temeljita reorganizacija nije potrebna. Umjesto toga, uspostava stabilnih i konzistentnih osnova, kombiniranih s visokom radnom etikom te finim podešavanjima sustava ondje gdje je to potrebno trebali bi biti glavni instrumenti dostizanja punog potencijala Instituta i svih njegovih djelatnika. Drugim riječima, Institut Ruđer Bošković mora biti koncentriran na izvrsnost i meritokraciju u znanstvenim istraživanjima, specijalizirano obrazovanje i prijenos znanja u neznanstvene sektore. Ukratko, planiram voditi Institut putem evolucije, ne revolucije.
Iako ima nekih pomaka, dojam je da država ne podupire znanost. No, koliki je to zapravo problem ako su europska sredstva dostupna?
Europska sredstva nikada nisu zamišljena, i ne mogu se dugoročno koristiti, kao glavno sredstvo za financiranje znanstvenih istraživanja. Programi poput Obzora 2020 od početka su bili stvoreni radi pružanja nadogradnje sustavu stabilnog nacionalnog financiranja. Koncipiranje znanstvenih projekata u Hrvatskoj doista se popravilo u posljednje vrijeme, no novčane i administrativne potpore još ne dopuštaju punu stabilnost i održivost. Jednostavnije, nerealno je i nerazumno očekivati da veći broj hrvatskih znanstvenika bude uspješan na europskom nivou ako se moraju boriti za materijalni opstanak kod kuće. Uvijek ima iznimaka i posebnih talenata. Takve primjere treba njegovati i ohrabrivati, ali od njih se ne može očekivati da zauvijek nose teret manjkavosti cijelog sustava.
Postoji i osjećaj da komercijalni sektor nije toliko zainteresiran za znanost ili, kako to kaže Mate Rimac, i nemamo dovoljno kadrova u nekim područjima.
Komercijalan je sektor, razumljivo, ponajprije zainteresiran za profit. Samo kada rezultati znanstvenih istraživanja mogu pridonijeti profitabilnosti, razumno je očekivati privatne investicije u znanost. S druge strane, znanost ne može pružiti neki napredak bez jake komponente temeljnog ili osnovnog istraživanja. Bez takvih istraživanja gubi se ekspertiza. No, dodatna vrijednost i korist nastaje kada se premosti jaz između znanstvenog i komercijalnog sektora, što je učinjeno, primjerice, u zemljama poput Izraela, Finske pa čak i Irske. To premošćivanje nije nimalo trivijalno. Radi se o vremenski vrlo zahtjevnom procesu, a u Hrvatskoj doista ima pozitivnih poteza napravljenih u tom smjeru. Ukratko, uspjeh traži koordinirani napor kao i povećano razumijevanje i komunikaciju s obje strane. Ti elementi moraju biti kombinirani s dugoročnom vizijom i javno poduprtim instrumentima usmjerenima prema gajenju suradnje. S tako uspostavljenim instrumentima koji i stabilno funkcioniraju mogu se očekivati opipljive dobrobiti kao što su povećani transfer znanja i kadrova iz javnog u privatni sektor, uključujući stvaranje spin-off kompanija te joint venturea. Pri tome oni koji se natječu u komercijalnom sektoru trebaju dobro razumjeti što realno mogu očekivati od znanosti.
O-ZIP, Otvorene znanstvene infrastrukturne platforme, puno se spominjalo u posljednje vrijeme, no čini se kako je projekt pomalo zastao.
O-ZIP ni u kojem slučaju nije zastao. Riječ je jednostavno o ambicioznom i vrlo kompleksnom strukturnom projektu koji zahtijeva jako puno posla, uvrštenom u Operativni program konkurentnost i kohezija Republike Hrvatske. Do sada smo izradili opsežnu studiju održivosti koja sadrži i cost-benefit analizu temeljenu na vrlo kvalitetno izvedenim procjenama projekcija troškova. U ovom trenutku intenzivno radimo s različitim konzultantima kako bismo imali potpunu tehničku dokumentaciju a time i sasvim točan troškovnik za planiranu infrastrukturu i opremu. Projekt je osmišljen kako bi pojačao one najpropulzivnije elemente Instituta te kako bi ga smjestio na položaj s kojeg može snažno pridonijeti gospodarskom razvoju prijenosom znanja i komercijalizaciju.
Imamo zaista velik broj znanstvenika koji su uspješni u inozemstvu. Što bi bilo potrebno da ih se zainteresira za povratak u zemlju?
Točno je kako je u sadašnjim uvjetima u Hrvatskoj jako teško ponuditi kompetitivnu ponudu za zaposlenje znanstveniku koji je ostvario karijeru u inozemstvu. Povećani financijski resursi te, posebice, povećana financijska fleksibilnost, uvelike bi pridonijeli rješavanju tog problema. Dok se ne budu mogli ponuditi doista konkurentni uvjeti, vjerujem kako će se vraćati oni znanstvenici koji su motivirani dodatnim, nematerijalnim čimbenicima, kao što su obiteljske veze, kulturni afiniteti i domoljublje. Istodobno, važno je uspostaviti veze s onim znanstvenicima koji su za sada odlučili ostati izvan Hrvatske te ih uključiti u znanstveni život Hrvatske kao dodatnu snagu. Također je točno kako je dojam opće atmosfere koju se percipira u Hrvatskoj prihvaćena kao negativna. No, ta atmosfera u ovom kontekstu, to je nešto čemu pridonosi svatko od nas. Možda je vrijeme da se zapitamo kakav doprinos sami želimo dati.
Ipak, nekoliko stranih znanstvenika radi na Ruđeru. Njihov je doprinos očit kada o znanosti govorimo. Možemo li neka imena posebno izdvojiti?
Znanost je, u samoj svojoj prirodi, i kooperativna i ima međunarodni karakter. Mnoga znanstvena otkrića iznikla su s graničnih područja između znanstvenih disciplina kao rezultat različitih načina razmišljanja pretopljenih u nove ideje. Po mom mišljenju, strani znanstvenici s različitim kulturalnim, političkim i obrazovnim zaleđem doprinose ukupnoj atmosferi na Institutu (i drugim znanstvenim institucijama kod kuće i inozemstvu) na sličan način. Unošenje novih ideja često rezultira u sinergijskim rješenjima i komplementarno je nadogradnji načina rada i razvoju lokalne sredine, čije posebnosti treba svakako sačuvati. Jedan od mehanizama koji je doveo do dolaska stranih znanstvenika u Hrvatsku jesu i obiteljske veze. Tako bih u ovom kontekstu iskoristio priliku da spomenem pozitivne doprinose Daniela Lyonsa, Martina Pfannkuchena, Jordija Sancha Parramona i Mathieua Dutour-Sikirića, koji su svi bili priznati znanstvenici i prije nego što su postali zaposlenicima Instituta. Posljednjih godina imamo snažan porast broja stranih postdoktoranada koji dolaze na Institut na kraće, ali i na dulje razdoblje, a njih je toliko da ih je nemoguće ovdje sve imenovati. U najvećem broju slučajeva ovi gostujući znanstvenici imali su vrlo pozitivan utjecaj na grupe u kojima su radili.
Što mislite o znanosti kao takvoj u Hrvatskoj? Prepoznaju li je ljudi kao našu jaku stranu ili je podcijenjena unatoč svim dobrim vijestima u posljednjih nekoliko godina?
S jedne strane, važno je primijetiti da je percepcija međunarodne znanstvene zajednice o znanstvenicima obrazovanima u Hrvatskoj vrlo pozitivna. S druge strane, percepcija znanstvenika i znanosti u samoj Hrvatskoj još ostavlja dojam o mnogim neispunjenim željama. Moj osobni osjećaj je da, unatoč brojnim teškoćama, postoji jak potencijal za razvoj međunarodno konkurentne znanosti u Hrvatskoj. Dobra je vijest da posljednje godine koje spominjete u svom pitanju, upravo dokazuju kako je moguće postići taj cilj. Jedno od rješenja jest pokušati naučiti što je moguće više iz postojećih primjera uspješnosti te onda čvrsto raditi kako bi se uvećao njihov broj. To ujedno znači i manje trošenja vremena na negativne aspekte problema s kojima se susrećemo, a ne možemo ih promijeniti, a veće usredotočenje na aktivnosti koje će donijeti konkretni napredak i rezultat.
Što je sa suradnjom s međunarodnim institucijama, izuzmemo li financiranje? Zanimaju li Europu samo veliki projekti poput CERN-a, pri čemu sve ostalo ostavljaju državama, bez neke cjelovite politike?
Strategija Europe 2020 vrlo je jasna po pitanju istraživanja, razvoja i inovacije. Uzimajući u obzir financijske instrumente stvorene da izravno podupiru strategiju, poput Obzora 2020, različite ciljeve postavljene pojedinim zemljama članicama za istraživanje, razvoj i inovaciju te važno mjesto koje te aktivnosti zauzimaju u kontekstu strukturnih fondova, teško je zaključiti kako ne postoji cjelovita europska politika. Participacija u velikim i ambicioznim projektima kao što je CERN ili projekt za fuziju ITER svakako imaju svoje mjesto u takvom sustavu no, zato što nitko unaprijed ne zna odakle će doći iduće veliko otkriće, vitalno je podupirati cijeli niz aktivnosti. Institut Ruđer Bošković ima vrlo aktivnu suradnju s brojnim europskim institucijama, i ne samo europskima. Te veze protežu se od individualnih suradnji pa sve do ugovora s institucijama te ih treba ohrabrivati i ojačavati.
Kada prolazite Ruđerom, postaje očito kako je infrastruktura prilično zastarjela, da ne upotrijebimo teže izraze.
I prije nego je Hrvatska ušla u EU vodstvo je Instituta aktivno razmatralo najbolje pristupe Europskim strukturnim i investicijskim fondovima, ESIF-u. Konsenzus koji je iz toga iznikao bio je da se mora slijediti holistički i multidisciplinarni pristup cjelovitoj obnovi infrastrukture. Rezultat je tog procesa upravo O-ZIP u kojem postoji i koherentan plan obnove i proširenja materijalne infrastrukture Instituta u cijelosti. Sada je glavni problem osigurati uvjete u kojima će naporan rad potreban za realizaciju projekta O-ZIP biti neometan i sam projekt doveden do kraja.
Postoje različite inicijative da se Ruđer spoji s drugim institucijama. Je li to doista potrebno?
Moje je mišljenje kako Hrvatska mora imati jaku javnu instituciju čija je osnovna misija, kao što sam već rekao, podupirati izvrsnost u znanstvenom istraživanju, specijalističko obrazovanje i prijenos znanja u neznanstvene sektore. U maloj zemlji poput Hrvatske imati razmjerno veliki multidisciplinarni institut poput Ruđera doista je idealno jer takvo rješenje osigurava mogućnost rješavanja kompleksnih i zahtjevnih problema, što u suprotnom ne bi bilo moguće. Ne vidim zašto bi spajanje Ruđera s drugim institucijama bilo neophodno.
Svako potencijalno spajanje treba jako oprezno razmotriti, u smislu ciljeva spajanja, te tada i posljedica na primarne misije ustanova na koje se to spajanje odnosi. To je pogotovo važno kada se raspravlja o spajanju između sveučilišta i istraživačkih institucija budući da se radi o institucijama s bitno različitim svrhama. S druge strane, suradnja između sveučilišta i istraživačkih institucija iznimno je važna i treba ju stalno jačati.
I vaša supruga ima zaista uspješnu znanstvenu karijeru, i u inozemstvu i kod kuće. Imali ste puno izbora, no ipak ostali ste u Hrvatskoj. Što je ponajviše uvjetovalo takvu odluku?
Nalaziti ravnotežu između dvije uspješne karijere i skladnog razvoja obitelji ponekad zaista nije lako. To je pogotovo naglašeno kada među članovima šire obitelji na koje biste se mogli osloniti postoji velika fizička udaljenost. Kada smo živjeli u Njemačkoj, prije 15 godina, odlučili smo da nam djeca ipak rastu u okružju najmanje jednog dijela šire obitelji bez obzira na profesionalne poteškoće koje bismo morali podnijeti. Pri tome željeli smo ostati u Europi, te je Hrvatska očito u tom smislu bila prirodan izbor. Unatoč svom negativnom publicitetu o Hrvatskoj s kojim smo okruženi, zapravo uživam živjeti ovdje. To ne znači da su naši životi ovdje bez teškoća i prepreka, no razni problemi uvijek postoje bez obzira na to gdje odaberete živjeti.
Biste li preporučili znanstvenu karijeru svojoj djeci? Prepoznajete li znanstvenike u njima?
Na sve osobe koje susrećem često gledam kao na znanstvenike, ali priznajem kako se radi o mom subjektivnom doživljaju. Moglo bi se lako dogoditi da sve troje naše djece postanu znanstvenicima, a isto tako bi se moglo dogoditi da nitko od njih ne krene našim putem. Osobno uživam u znanosti, posebice u znanstvenom načinu razmišljanja. Vjerujem kako je naša najstarija kći Lana, koje će uskoro završiti srednju školu, dijeli slične sklonosti. U tom smislu, ako se naša kći poželi okušati se u znanstvenoj karijeri, imat će našu punu potporu. No potpuno jednaku potporu dobit će ako odluči odabrati i neki drugi smjer.
Što vidite kao najpozitivniju stvar u Hrvatskoj, što mislite da bi prvo trebalo popraviti?
Hrvatsku vidim kao zemlju punu potencijala. Potpuno sam svjestan kako će ovo zvučati možda pomalo naivno dijelu vaših čitatelja koji su pritisnuti svakodnevnim problemima. No imamo zaista mnogo krasnih ljudi, talentiranih, te sasvim sigurno ne nedostaje kreativnosti i ideja. Ono što nedostaje, po mojem mišljenju, smanjenje je i uklanjanje brojnih prepreka koje sada potiskuju tu latentnu kreativnost. Iako je to lakše reći nego postići, osjećam kako je većina tih prepreka samonametnuta te nema objektivnog razloga koji bi sprečavali pojednostavnjenje sustava te s tim povezanu njegovu transformaciju u stimulativnije okruženje.
Što biste preporučili svojim sunarodnjacima, zbog čega posjetiti našu zemlju?
Odgovor bi na prvi dio pitanja bio ‘ljudi’. Kroz godine koje živim ovdje stekao sam mnogo bliskih prijatelja. Općenito, nalazim kako je većina ljudi topla, gostoljubiva i opuštena. Pogotovo cijenim i uživam u kolektivnom smislu za humor, u kojem se odražava i samopreispitivanje kao i povremena tamnija strana svakidašnjice. Ipak, zato što je meni bilo potrebno neko vrijeme kako bih razvio potpunije razumijevanje hrvatske kulture i duha, kao prvu točku za privlačenje prosječnog Australca za dolazak u Hrvatsku izabrao bih možda nešto drugo. Teško je zaobići nacionalne parkove, od Plitvica preko Paklenice do Kornata... Pokušat ću svoj odgovor što više pojednostavniti: Dođite zbog prirodnih bogatstava, ali ostanite zbog ljudi.
