Naslovnica Vijesti Hrvatska

'Tko manipulira arhivom Udbe? Pitajte one kadrove koji su upravljali bivšim, a prikrili se u ovom sustavu'

Nikako ne stoje neumjesne konstatacije odvjetnika Pavlovića o tome kako arhivisti, a poglavito ravnatelji arhiva, izbjegavaju preuzeti odgovornost. Mi radimo po važećim propisima
23. ožujka 2017. u 12:45 30 komentara 8886 prikaza
Dražen Kušen
Foto: Davor Javorović/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/6

Odvjetnik Siniša Pavlović, zastupajući suprugu Stjepana Đurekovića, imao je loše iskustvo tražeći u arhivi bivše Partije, države i Udbe dokaze za potrebe suđenja u Njemačkoj. O njegovoj kritici rada arhiv(ist)a i najavi otvaranja dosjea bivše države, razgovarali smo s predsjednikom Hrvatskog arhivističkog društva, ravnateljem Državnog arhiva u Osijeku te članom Povjerenstva za izmjene zakona o arhivskom gradivu dr. sc. Draženom Kušenom.

Nijemci su padom Berlinskog zida zaposjeli arhive Stasija. Kod nas je prijelaz bio “evolutivan”. Kako se to odrazilo na arhivsko gradivo bivše države, Partije i Udbe? Zna li se što je uništeno, izmijenjeno, pa i podmetnuto?

Njemačka i Hrvatska su neusporedive, pa i kad govorimo o arhivskom gradivu. Dok je kod njih jedan sustav eliminiran i nadomješten već razvijenim i čvrstim drugim sustavom, u Hrvatskoj se uz tranziciju događa i djelomična metamorfoza dobrog dijela ljudi koji su upravljali ranijim sustavom. Oni sudjeluju u transformaciji cjelokupnog sustava ljudskih, materijalnih, tehničkih i političkih resursa jednog te istog korpusa. Ta je metamorfoza u dubinskim strukturama dotadašnjeg političkog i represivnog aparata dijelom odrađena i kao mimikrija. Bilo što o tome kako se raspolagalo arhivom Udbe i drugim delikatnim dokumentacijskim cjelinama bivšeg sustava, tko je što mogao uništiti, izmijeniti ili podmetnuti, o tome arhivisti ne mogu ništa govoriti dok gradivo u cijelosti ne bude u arhivima zaprimljeno i pregledano. To bi bilo nemoguće utvrditi čak i u idealnim uvjetima preuzimanja bez prethodno utvrđenog stanja cjeline na temelju točnih popisa. Istinu o manipulacijama i malverzacijama mogli bi prezentirati samo oni u čijim je rukama to arhivsko gradivo bilo ili još uvijek jest.

>>ZAKON O ARHIVIMA Grmoja o mišljenju Vlade: Malo sam iznenađen, Hasanbegović je rekao da je zakon kvalitetan

Odvjetnik Siniša Pavlović, tražeći gradivo, vezano za likvidaciju Stjepana Đurekovića utvrdio je da nedostaje pola sjednica CK SKH, arhiv bivšeg Komiteta za ONO i DSZ te arhiv iz sefa bivšeg šefa Partije... Je li i po drugim razdobljima takvo stanje?

Meni to nije poznato. Međutim, kod tih dokumenata ključ problema nije u razdoblju, nego u sadržaju koji je uklonjen. Naime, od 1945. prema 1990. godini, zbog samog razvoja državne, republičke i niže administracije, dokumentiranost je sve obuhvatnija i kompleksnija, ali uvijek je moguće da nedostaju neki dokumenti, cijeli predmeti ili čak cjelina gradiva, od najobičnijih do najdelikatnijih sadržaja koji u arhive nikada nisu ni došli. Trag njihova postojanja djelomično možemo naći u urudžbenim zapisnicima i drugim evidencijama, ali zasigurno su nestajali i zapisi koji nisu evidentirani u službenim uredskim evidencijama. S druge strane, ponekad ih pronađemo ili o njima posredno saznajemo usporednim istraživanjem u drugim cjelinama u kojima je kopija pojedinih dopisa dostavljana kao „obavijest o tome“. I kod puno bolje kapacitiranih arhivskih službi razvijenih i ekonomski bogatih zemalja, nema tih kapaciteta koji bi pojedinačno-analitički provjeravali cjelovitost predanoga gradiva. Stoga redovito čelnik/ovlaštena osoba predavatelja svojim potpisom jamči cjelovitost predanoga gradiva. Međutim, ako je politička vlast ustrajala kod primopredaje na tome da dio gradiva zadrži kod sebe s odgovarajućim obrazloženjem, arhiv ne može inzistirati na predaji jer i tu postoje zakonom propisane mogućnosti izuzetka. U tom slučaju arhiv može i mora takav izuzetak od primopredaje evidentirati u primopredajnoj dokumentaciji s jasnom naznakom kod koga se taj dio gradiva nalazi, tko za njega odgovara i u kojem će roku biti naknadno predan.

Je li istraživano gdje je arhivsko gradivo koje nedostaje, je li poznato koji se hrvatski arhivski fondovi nalaze u Beogradu?

O gradivu koje još nije preuzeto u arhiv, a u nadležnosti je arhiva, nadzor provodi zasebni Odjel za nadzor i zaštitu arhivskog i registraturnoga gradiva izvan Arhiva. Ali, arhivisti koji provode nadzore, preglede i druge postupke raspolažu samo onim podacima koje im je stvaratelj stavio na raspolaganje i mogu fizički ući samo u one prostore u koje ih stvaratelj/imatelj uvede. Nemaju ovlasti niti policije niti Državnog inspektorata. Na utvrđivanju podataka o arhivskom gradivu u Beogradu kao predmetu sukcesije radilo se u različitim etapama i različitim intenzitetom u posljednjih 25 godina, ali cjelovite podatke još uvijek nemamo. O zauzimanju hrvatske arhivske struke oko tog pitanja, predvođene arhivistima Hrvatskog državnog arhiva, postoje dokumenti i živi svjedoci, ali političke i materijalne prepreke do danas nisu do kraja prevladane. Na tome se intenzivno radi i sada, tako da upravo ovoga mjeseca arhivisti iz HDA-a u beogradskim arhivima nastavljaju evidentirati to gradivo.

Postoje li s gledišta struke razlozi da se ne omogući otvaranje arhiva nastalih prije 22. prosinca 1990. prema prijedlogu Mosta? Je li moguće komunističku arhivu izdvojiti od primjene općih normi i zakonskih rokova?

Sintagma „komunistička arhiva“ zapravo ne znači ništa određeno. Misli li se pri tome na arhivsko gradivo Saveza komunista ili na sve arhivsko gradivo iz razdoblja komunizma/socijalizma. S gledišta arhivističke struke, sve javno arhivsko gradivo treba biti javno dostupno svakome pod jednakim uvjetima. Arhiviste ne ograničavaju razlozi stručne naravi, nego važeći propisi. Dvije su normativne tendencije u svijetu prisutne i kontradiktorne, a tiču se prava na pristup informacijama (sve permisivnije) i zaštite osobnih podataka (sve restriktivnije). Njima treba dodati zakonska rješenja o tajnosti podataka klasificiranih dokumenata. Arhivisti su tu razapeti između želja i ograničenja, stiješnjeni su između čekića i nakovnja. Mogućnost izuzimanja prijepornoga arhivskoga gradiva od primjene općih pravila i rokova bilo bi poželjno zbog potrebe rasvjetljavanja dugo skrivanih činjenica totalitarnog postupanja s velikim brojem neistomišljenika u bivšoj državnoj zajednici, u našim prilikama poglavito Hrvata koji nisu razmišljali i djelovali projugoslavenski. Na tom je tragu i inicijativa Mosta. Je li to moguće zakonom definirati, a istovremeno spriječiti pojedinačne sudske sporove o kojima su pojedini političari već govorili na tragu zaštite osobnih podataka, pozivajući se na europsku pravnu stečevinu, to je stvar razboritog promišljanja i definiranja u postupku donošenja zakona. Pažnju osobito treba obratiti i na one dokumente iz toga razdoblja i podatke u njima koji se odnose na nacionalnu sigurnost i interes suvremene Hrvatske u smislu javne sigurnosti, kao što su tehnički podaci o infrastrukturnim objektima, naftovodima, rafinerijama, bušotinama, mjestima pohrane državnih zaliha, štićenim javnim objektima itd. U svakom slučaju, arhivisti su obvezni odgovorno primjenjivati i provoditi važeće zakonske odredbe. Stoga nikako ne stoje neumjesne konstatacije odvjetnika Pavlovića o tome kako arhivisti, a poglavito ravnatelji arhiva izbjegavaju preuzeti odgovornost. Ni jedni ni drugi nisu privatni raspolagatelji vlasništvom, nego javni djelatnici koji s povjerenim dokumentima raspolažu u skladu s važećim propisima.

Dostupnost za znanstvena istraživanja bez iznošenja osobnih podataka, u pravilu je odobravana

U SDP-u smatraju da je 22. prosinca 1990. kao datum do kojeg bi arhivi bili otvoreni, govori o političkim motivima predlagatelja s obzirom na turbulentna događanja te 1990. godine pa sarkastično predlažu neke kasnije datume? Slažete li se da i izbor datuma može biti dvojben i da treba otkloniti politizacije izmjena zakona?

U tako ozbiljnim temama ne bi smjelo biti mjesta sarkazmu, pogotovo ne iz usta političara parlamentarnih stranaka bez obzira na to dolaze li iz vlasti ili oporbe. Osnovna nakana predlagatelja toga zakona može se iščitati kao želja za omogućavanje istraživanja i dolaska do koliko-toliko cjelovite istine o povijesti koju je do danas oblikovala samo jedna strana, i to oni koji su upravljali procesima u bivšoj državnoj zajednici na posve nedemokratski, a vrlo često i na totalitaran način. Kada govorimo o datumu, onda bi svaki arhivist, a pretpostavljam i svatko tko radi u administraciji, smatrao da to treba biti 31. prosinca zbog zaokruženog administrativnog postupanja unutar jedne građanske godine. Predloženi datum ima simboličnu vrijednost, ali u praksi može donijeti poteškoće u odnosu na preostali mali broj dana u toj tekućoj godini. Sama 1990. kao politička prekretnica posve jasno se nametnula i kao međa po pitanju otvorene dostupnosti bez uzimanja u obzir uobičajenih uzusa ograničenja koje svaka država propisuje za svoje javno arhivsko gradivo u skladu s javnim interesima.

Iskustvo odvjetnika Pavlovića je da je u pogledu dostupnosti arhiva sva moć koncentrirana kod ravnatelja arhiva, koje imenuje politika. Tvrdeći da su arhivisti prepreka umjesto da budu pomoć, iznosio je primjere prenumeriranja stranica, što je krivotvorina. Jedno je zakonito zatajiti podatak, a drugo prikriti da je nešto zatajeno.

Na žalost, iskustvo odvjetnika Pavlovića uz iznošenje u javnosti isključivo njegove vlastite interpretacije, posljednjih je dana medijskim izlaganjem dovedeno na razinu paradigme. Međutim, ta novostvorena paradigma ima posve pogrešan sadržaj jer je utemeljena na parcijalnom pristupu problemu. Njegovo se iskustvo temelji na istraživanju jednoga predmeta i na komunikaciji sa samo jednom osobom na poziciji ravnatelja arhiva. Čak i u toj situaciji, svjedoci to mogu potvrditi, odvjetniku Pavloviću su djelatnici HDA u okviru važećih zakonskih ovlasti kontinuirano stajali na raspolaganju za istraživanje i kopiranje dokumenata, pa čak i cijelu jednu arhivsku čitaonicu pod ključem stavili na raspolaganje samo njemu i njegovom timu. Njegovi uvjeti za istraživanje u zgradi HDA bili su gotovo povlašteni u odnosu na uvjete ostalih istraživača. Stoga su vrlo neumjesne objede na račun HDA u toj stvari. Iz mog 18-godišnjeg rada u Državnom arhivu u Osijeku i dugogodišnjeg poznavanja šireg konteksta drugih državnih arhiva u Hrvatskoj, odgovorno tvrdim da arhivisti nisu prepreka, nego put za dostupnost gradiva u arhivima. Broj djelatnika na količine gradiva u našim arhivima, uzimajući u obzir stanje sređenosti preuzimanoga gradiva i uvjete rada u prostorima koji su arhivima na raspolaganju, pokazuju stvarno stanje stvari. Specifičnost relativno male količine arhivskoga gradiva koje je predmet ove rasprave i problemi koji iz njega proistječu nije dobro generalno primijeniti na opće stanje u hrvatskim arhivima. Odgovornost ravnatelja za korištenje takvoga gradiva za koje treba pribaviti i mišljenje kolektivnog tijela Hrvatskog arhivskog vijeća neumjesno je i tendenciozno nazivati koncentriranom moći. Oprez u tom postupanju je zakonom propisan, a ne diskrecijski proizvoljan. Ako Hrvatski sabor kao zakonodavac propiše drugačije i otvoreno postupanje, koje arhivisti željno iščekuju, onda će i ravnatelji arhiva skinuti sa sebe taj oblik odgovornosti i „moći“.

Ako je arhivsko gradivo bivših društvenopolitičkih organizacija proglašeno javnim arhivskim gradivom u državnom vlasništvu, zašto se i nakon 1997. traži dopuštenje SDP-a za uvid u arhivu Saveza komunista?

Pitanje pravnoga sljedništva i zadržanoga prava odlučivanja SDP-a o gradivu bivše Partije stvar je ugovornog odnosa definiranoga kod primopredaje. O tome mogu govoriti samo sudionici tih primopredaja. U radnom materijalu koji je Hrvatsko arhivističko društvo još 2014. godine priredilo kao podlogu za raspravu o važećem zakonu predložili smo da u novim zakonskim odredbama treba definirati da ovlast deklasifikacije nakon predaje gradiva u arhiv više ne ovisi o stvaratelju ni o njegovu pravnom sljedniku.

Zašto netko svoj osobni dosje ne smije kopirati, objaviti i mora čuvati u tajnosti sve što je doznao!? Razumijem da su zaštićeni podaci o drugima, zašto bi država štitila nekoga od samoga sebe?

Prema važećim općim načelima koja proizlaze iz pozitivnih propisa, svatko tko ima pravo uvida imao bi i pravo na kopiranje. Dosadašnja praksa oko uskrate kopiranja ili daljnjeg slobodnog raspolaganja proizlazi iz poštovanja Pravilnika koji je kreiran kod primopredaje toga gradiva u HDA i ona se svakako treba promijeniti. No, gledano iz perspektive važećega Zakona o zaštiti osobnih podataka, podaci o drugim osobama iz tog istog dosjea uživaju zakonsku zaštitu neovisno o tome radi li se o mogućim drugim žrtvama koje se u dosjeu spominju ili o osobama iz redova političkog i represivnog aparata. Ako nove zakonske odredbe koje Hrvatski sabor donese u tom pogledu postave određene distinkcije ili pak gradivo u cijelosti učine dostupnim bez obzira na njegov sadržaj, onda će se tako i postupati.

Je li arhivistima bila suspektna odluka Vlade iz 2014. kojom je odobravanje uvida u arhive institucija bivše države s arhiva prebačeno na Povjerenstvo u kojem su predstavnici deset državnih tijela? Je li točno da su zahtjevima za uvid u građu bivše države opterećivali rad arhiva?

Nikola Grmoja ZAKON O ARHIVIMA Grmoja o mišljenju Vlade: Malo sam iznenađen, Hasanbegović je rekao da je zakon kvalitetan 15.12.2016., Zagreb - Sabor glasovanjem o proracunu za 2017. godinu i drugim raspravljenim tockama dnevnog reda zavrsava svoju drugu sjednicu. Nikola Grmoja. photo: Patrik Macek/PIXSELL NIKOLA GRMOJA: HDZ je za otvaranje arhiva jer u vodstvu nema nikoga iz bivšeg režima 19.01.2017., Zagreb - Sabor je s polupraznom Sabornicom poceo raspravu o izmjenama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim skolama. Bozo Petrov.  Photo: Patrik Macek/PIXSELL PROMJENA ZAKONA Arhivisti poslali otvoreno pismo Boži Petrovu

Na pitanje o „famoznom“ Vladinu povjerenstvu za korištenje gradiva od nacionalnog interesa iz 2014. ne znam ništa. Međutim, od 2014. sam kao član Hrvatskog arhivskog vijeća sudjelovao u davanju mišljenja na podnesene zahtjeve za prijevremenu dostupnost, u vezi kojih su ravnatelji bili obvezni zatražiti mišljenje Hrvatskog arhivskog vijeća. Može se napraviti točna statistika koliko je bilo takvih zahtjeva i kako su rješavani. Dostupnost za znanstvena istraživanja bez iznošenja osobnih podataka, u pravilu je odobravana.

I vi ste član Povjerenstva za izmjene zakona o arhivskom gradivu u kojem su sami arhivisti? Je li dobro što nema nikoga tko bi zastupao pravo na pristup informacijama, a osobito jer neki korisnici kritiziraju struku?

Neobično je vaše pitanje i kritike upućene struci. Očekuje li, na primjer, odvjetnik Pavlović da se kod pripreme novog Zakona o odvjetništvu u povjerenstvo uvrste i klijenti odvjetnika. Povjerenstvo će u odnosu na pojedine sadržajne dijelove novoga zakona pozivati na konzultacije i druge stručnjake, a o prijedlogu zakona provest će se javne rasprave.

Arhivsko gradivo u državnim arhivima je memorija naše države, nacionalna baština, i arhivisti bi trebali biti prvi čuvari. Zašto su šutjeli kad se prilično slobodno raspolagalo arhivom bivšeg predsjednika Tuđmana?

Arhivisti ne raspolažu arhivskim gradivom koje nije preuzeto u arhive niti su odgovorni za gradivo stvaratelja ili imatelja dok se ono čuva izvan arhiva. Odgovornost za to gradivo je na čelniku tijela ili organizacije u čijem je sustavu dokument nastao ili se čuva. I uz to, koliko je meni poznato, zabilježene su i reakcije arhivske struke u odnosu na spomenuto neodgovorno i manipulacijsko postupanje s dokumentima Ureda predsjednika Republike protivno nacionalnim interesima, koje nisu naišle na širi javni interes. Za takvo je postupanje Državno odvjetništvo moralo teretiti upravo njegove sljednike na mjestu predsjednika RH i druge odgovorne osobe u tadašnjem Uredu predsjednika RH.

>> Vlada dala negativno mišljenje o Mostovom prijedlogu, 'za' glasali i Mostovi ministri: 'Postoji niz nedorečenosti'

>> Blog 'Bumerang prošlosti' - Ivo Lučić: Treba nam obračun pravne države s nepravnom odnosno partijskom 

>> Već deset godina ne daju mi pristup arhivskoj građi SKH

>> 'Što je s Blokom 17? Pitajte bivše Jugoslavene, oni se ne mogu dogovoriti'

VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka
  • enigma898:

    Agenti, "arhivisti" i udbaši su nakon pada SFRJ samo zamijenili petokraku kockicama, sve ostalo je isto. Malo su se pritajili dok su Hrvati ginuli, a danas drže sve pod kontrolom kao i prije 91. Oni koji su stvarali RH su ... prikaži još! gurnuti na margine društva, a oni koji su za vrijeme rata bili u "sustavu i službama" uglavnom umirovljeni i odbačeni.

  • Sv Franjo:

    Udba jest vječna mržnja prema Hrvatima.Ona je izvršila svu pljačku Hrvata a njena elita je Crvena buržoazija koja terorizira i izrabljuje Hrvate.Pitajte King konga ili ti Todoriča.On sve zna.

  • Deleted user:

    kao sto je zapadna nijemcka ucinila istocnoj..tako je trebala uciniti i hrvatskoj..nekoliko sudaca..i sve bi bilo rjeseno..ali tastina pojedinca i jami jami..bili su jaci..