Lana Ponting pamti Allan Memorial Institute, bivšu psihijatrijsku bolnicu u Montrealu u Kanadi. Ta bolnica bila je njezin dom mjesec dana u travnju 1958., nakon što je sudac tadašnju šesnaestogodišnjakinju poslao na liječenje zbog 'neposlušnog' ponašanja. „Nije mi se svidio izgled tog mjesta. Nije mi izgledalo kao bolnica”, ispričala je za BBC. Tu je postala jedna od tisuća ljudi na kojima su CIA-inim tajnim istraživanjima o kontroli uma provođeni eksperimenti. Danas je ona jedna od dvije osobe koje su podigle tužbu u ime kanadskih žrtava tih eksperimenata. U četvrtak je sudac odbio žalbu bolnice Royal Victoria, čime je otvoren put da tužba nastavi svoj pravni tijek. Prema njezinim medicinskim spisima, do kojih je došla tek nedavno, Ponting je bježala od kuće i družila se s prijateljima koje njezini roditelji nisu odobravali, nakon teškog preseljenja obitelji iz Ottave u Montreal. „Bila sam obična tinejdžerica”, prisjeća se. No sudac ju je poslao u Allan.
Tako je postala slučajna sudionica tajnih CIA-inih eksperimenata poznatih kao MK-Ultra. Projekt iz razdoblja Hladnog rata testirao je učinke psihodeličnih droga poput LSD-a, elektrošok terapije i tehnika ispiranja mozga na ljudima bez njihovog pristanka.
U istraživanje je bilo uključeno više od 100 institucija bolnica, zatvora i škola u SAD-u i Kanadi. U Allanu je istraživač s McGill sveučilišta, dr. Ewen Cameron, davao pacijentima lijekove i prisiljavao ih da slušaju snimke, ponekad i tisuće puta, u procesu koji je nazvao „istraživanjem”. Cameron je Ponting prisiljavao da iste snimke sluša stotinama puta. „Vrtilo se iznova i iznova, ‘ti si dobra djevojka, ti si loša djevojka’”, prisjeća se Ponting. Tehnika je bila oblik „psihičkog upravljanja”, objašnjava doktorandica Jordan Torbay, koja je istraživala Cameronove eksperimente i njihovu etičku problematiku.
"U biti, umovi pacijenata manipulirani su verbalnim podražajima”, kaže, dodajući da je Cameron također proučavao učinke lijekova za spavanje, prisilnu senzornu deprivaciju i induciranu komu. Medicinski zapisi pokazuju da je gospođa Ponting dobivala LSD, kao i lijekove poput natrij amitala, barbiturata, desoksina, stimulansa, te plin dušični oksid, poznat kao ‘plin za smijeh’.
„Do 30. travnja pacijentica je imala istraživanja… postala je prilično napeta i izrazito nasilna kada joj je davan dušični oksid, bacala se pola iz kreveta i počela vrištati”, napisao je dr. Cameron u jednom od medicinskih spisa koje je Ponting dobila putem zahtjeva za pristup informacijama.
Surova istina o MK-Ultra eksperimentima prvi put je izašla na vidjelo u 1970-ima. Od tada su mnoge žrtve pokušale tužiti SAD i Kanadu. Tužbe u SAD-u uglavnom nisu bile uspješne, no 1988. kanadski sudac naložio je američkoj vladi da isplati devet žrtava po 67.000 dolara. 1992. kanadska vlada isplatila je 100.000 kanadskih dolara (oko 80.000 američkih tada) svakoj od 77 žrtava, ali nije priznala odgovornost.
Ponting među njima nije bila, jer tada još nije znala da je bila žrtva, kaže. Desetljećima je osjećala da nešto nije u redu s njom, ali detalje o vlastitom sudjelovanju u eksperimentima saznala je tek nedavno. Kaže da se jedva sjeća što se događalo u Allanu, niti u godinama koje su slijedile. Ponting je na kraju udala, preselila se u Manitobu, gdje je rodila dvoje djece s kojima i danas ima blizak odnos. Danas je baka četvero unučadi. No kaže da je zbog vremena provedenog u Allanu trpjela posljedice kroz cijeli život.
„Osjećala sam to cijeli život, jer sam se pitala zašto mislim ovako, ili, znate, što mi se dogodilo”, rekla je. Kaže da je morala cijeli život uzimati kombinaciju lijekova kako bi se nosila s problemima mentalnog zdravlja, koje pripisuje vremenu provedenom u Allanu, kao i stalnim noćnim morama. „Ponekad se budim vrišteći usred noći zbog onoga što se dogodilo”, rekla je.
Bolnica Royal Victoria i McGill sveučilište odbili su komentirati slučaj dok je u tijeku sudski proces. Vlada je BBC-u skrenula pažnju na prethodno rješenje iz 1992., koje je opisano kao „humanitarno” i nije uključivalo priznanje pravne odgovornosti. Za gospođu Ponting, tužba je prilika da napokon dobije osjećaj pravde. „Ponekad sjedim u dnevnom boravku i moj um se vraća, i mogu razmišljati o stvarima koje su mi se dogodile, znate”, kaže. „Svaki put kad vidim sliku dr. Camerona, jako se naljutim.”
Iako je rad dr. Camerona od tada postao sinonim za MK-Ultra eksperimente, gospođa Torbay kaže da njezina istraživanja pokazuju da on u to vrijeme nije znao da ga financira CIA. Njegova suradnja s američkom obavještajnom agencijom završila je 1964., a umro je kratko nakon toga, 1967., od srčanog udara.
No, bez obzira na to je li znao odakle dolazi novac, Torbay kaže da je trebao znati da eksperimenti koje provodi nisu etički. Nada se da će tužba ići dalje i da će žrtve doživjeti barem djelić pravde. „Nije riječ o tome da se pacijentima vrati ono što su izgubili, jer to nije moguće, nego da se barem osigura da njihova patnja nije bila uzaludna, da iz svega toga nešto naučimo”, zaključuje.
Otvori KEKS Pay
