Kada sam prije točno trideset godina upisao jednopredmetni studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bilo nas je stotinu na prvoj godini, a ove je upisano pedeset studenata. Ne mogu vam opisati kakao sam bio sretan u tom trenutku. Kao i mnoge druge mlade ljude, Filozofski me privlačio kao magnet, svojim neodređenim obećanjem sveukupnog znanja, iako pomalo nepraktičnog, mora se priznati.
Tipični student Filozofskog morao se prvo probiti kroz otpore obitelji, jer bi otac prijetio, a majka čupala kose, nastojeći svoje čedo – kojem su rezali špek i mazali med, kako je to rekao Arsen Dedić – usmjeriti prema zdravoj karijeri liječnika ili odvjetnika. I ja sam prošao taj put, jer su roditelji bili zabrinuti da ću kao profesor ili, ne daj Bože, novinar, biti uvijek izložen milosti ili nemilosti Partije, dok bih s nekom zdravom diplomom, recimo inženjera geodezije, imao zajamčen posao u katastru te bih bio slobodan od hirova politike.

Znanost, matematika, kemija, fizika, ekonomija, glavno da je praktično i primjenjivo. nitko ne brani ljudima da studiraju nešto, ali studenti "čudnih" smjerova moraju znati da im društvo nije dužno osigurati posao i egzistenciju jer su oni sami odlučili studirati nekii smjer. negdje ipak mora biti granica između filozofskih smjerova i besmislenih smjerova koji jedino služe općoj kulturi