Rođen je 4. prosinca 1950. u Splitu. Njegov otac Ivan podrijetlom je iz Lumbarde na otoku Korčuli. Za vrijeme rata bio je zarobljen i odveden u logor iz kojeg se izvukao te se po povratku zaposlio u Udbi. Službovao je u Splitu, Osijeku i Karlovcu gdje je Anto proveo mladost. Njegov otac bio je pomoćnik Josipu Boljkovcu. Studirao je i završio pravo u Zagrebu.
Krajem 70-ih godina prošlog stoljeća počeo je kao pripravnik raditi u Okružnom javnom tužiteljstvu a onda je četiri godine bio tužitelj u Donjoj Stubici. Kad se vratio u Zagreb, 1986. godine ekspresno je postao tužitelj u procesu protiv Andrije Artukovića.
1989. prekršajno je prijavio Franju Tuđmana zbog njegova javnog istupa u Klubu hrvatskih književnika. Svoj potez brani argumentom da je postupio prema tada važećim zakonskim propisima.
Kad je 1991. Uhićen Željko Ražnatović Arkan, Nobilo je bio tužitelj i u tom postupku kao i u postupku protiv Gorana Hadžića za „krvavi Uskrs“. Radio je i na predmetu protiv "grupe Labrador" - agenata KOS-a koji su bili u strukturi hrvatske vlasti. Zbog nekih insinuacija na račun Vladimira Šeksa, poznati HDZ-ovac mu je žestoko uzvratio. Šeks je za Nobila rekao da je bio u skupini tužitelja, sudaca i policajaca koji su 1990. godine imali zadaću po nalogu SKJ uhititi vrh HDZ-a i Tuđmana.
Nobilo je u tužiteljstvu odnosno državnom odvjetništvu ostao do kraja 1992. godine. Pokrenuo je istragu ubojstva zagrebačke obitelji Zec te zločina u Pakračkoj Poljani. Nakon rada u Državnom odvjetništvu, otvorio je odvjetnički ured u prostoru tvrtke Vjekoslava Šafranića, tada vlasnika zaštitarske tvrtke, s kojim ga je povezala sklonost k borilačkim sportovima.
Vješto komunicirajući s novinarima, Nobilovi predmeti bili su medijski praćeni što mu je donosilo popularnost i poslove. Među ostalim, zastupao je Željka Meseca zbog financijskog inženjeringa, onda obitelj Šefika Mujkića, poduzetnika iz Slavonskog Broda kojeg su do smrti pretukli SZUP-ovci.
Branio je i Enu Begović u postupku u kojem joj je sudilo zbog pogibiju motociklista čiji ju smrt skrivila na Jarunu. Klijent mu je bio i Miroslav Kutle, a u postupku protiv tzv. zločinačke organizacije obranio Nikicu Jelavića. U Haagu je pak zastupao generala Blaškića, braneći ga tezom o dvostrukoj liniji zapovijedanja. Haaški sud je protiv Nobila bio pokrenuo istragu zbog davanja povjerljivih dokumenata medijima te zbog odavanja imena zaštićenog svjedoka u slučaju Blaškić.
Među Nobilovim klijentima su i Hrvoje Petrač, bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec, poznata bankarica fra Šime Nimca, Jasmina Bilonić i bivši šef Udbe Josip Perković.
Nobilovo ime bilo je neizubježno i u Aferi Agrokor, u kojoj se pojavio kao branitelj Piruške Canjuge, a jedan od poznatijih klijenata mu je i Slobodan Ljubičić, bivši prvi čovjek zagrebačkog Holdinga. Također, krajem 2017. pričalo se da će zastupati logoraše iz BiH u tužbi protiv Republike Hrvatske.
Drago Maček, kojeg je zastupao u aferi Brodosplit, direktor je taekwondo kluba Metalac kojemu je Nobilo predsjednik i čije je sjedište na adresi njegova ureda.Okušao se Nobilo i u poduzetničkim vodama pa je s poslovnim partnerom Mićom Carićem kupio tvornicu Nada Dimić, koju su kasnije prodali Željku Kerumu. Bivša supruga Jadranka, s kojom se upoznao u Karlovcu i s kojom je u braku bio 28 godina, kazala je da je tu tvornicu kupio i njezinim novcem. Zajednički su kupili i robnu kuću Šavrić u Čakovcu.
Nobilo je bio jedno vrijeme i HNS-ov kandidat za ministra pravosuđa. Ali, Pusićeva ga je maknula s liste kad je čula da je pretukao suprugu Jadranku. Kako Jadranka Nobilo nije zadobila teške ozljede, policija je oboje supružnika prijavila za remećenja javnog reda i mira. Postupak je obustavljen. U intervjuu Nacionalu danom 2004. Jadranka Nobilo ispričala je sve o nasilnosti Ante Nobila prema članovima obitelji. Njih dvoje u braku su dobili dvije kćeri, Ivanu i Franu te sina Niku.
Nakon razvoda od Jadranke, koji je dugo trajao zbog imovine, Nobilo se vjenčao sa sutkinjom zagrebačkom općinskog suda - Vinkom Maravić. S njom ima jednog sina.
Osim pravom i biznisom, Nobilo se u prošlosti aktivno bavio sportom i to taekwondoom koji je počeo trenirati još 1968. Godine. Nastupao je za jugoslavensku reprezentaciju od 1973. do 1981. Godine. Deset puta bio je prvak Jugoslavije u teškoj kategoriji. Na 1. Svjetskom ITF prvenstvu u Montrealu 1974. godine osvojio je srebrnu medalju. Na 1. Europskom prvenstvu u Stuttgartu osvojio je zlato. 1975. nokautirao ondašnjeg prvaka Europe u kick-boxingu, u Berlinu. Po odsluženju vojnog roka više se nije natjecao nego se angažirao kao trener. Selektor i trener reprezentacije Jugoslavije bio je od 1978. do 1990. godine. Nosilac je crnog pojasa 8. dan.
Izdao bi i vlastitu majku ako je za njegovu dobrobit i promiđbu. Taj nema niti savjesti niti skrupula, može preko leševa ako treba.