U 21. stoljeću, stoljeću izuma i napretka tehnologije, stasale su generacije kakvih do sada nije bilo. Rijetki su oni koji znaju, upravo tu “kao nijednu do sada”, moju generaciju, prikazati i opisati onako kakva ona doista jest. Za neke smo pasivni, drugima smo generacija koja će definirati budućnost. A što smo za sami sebe? Odgovor leži u jednostavnosti - mi smo generacija spremna mijenjati sadašnjost u svrhu bolje budućnosti.
Ne vjerujete mi? Onda je dovoljno da odvrtite film tek nekoliko godina unatrag i bit će vam jasno da sve više mladih, učenika i mojih godina, društvu, i to svjetskom, nameće razgovor o temama koje do sada “odrasle” nisu pretjerano zanimale, a nama su bitne.
Kao recimo, Malala Yousfazai, koja se kao 12- godišnjakinja krenula boriti za ljudska prava, i zbog toga bila napadnuta nekoliko puta. Možda je upravo dob, uz njezine riječi i odlučnost, bila njezino glavno oružje. Jer biti tako mlad, a činiti tako važnu stvar za toliko ljudi, i za one za koje se borila i za sve druge koji su je gledali i u njoj pronašli inspiraciju, priznajte, oduševljavajuće je postignuće.
Tu, naravno, nove generacije nisu stale.
“Najnovijim fenomenom” proglašena je i djevojka koja je razbudila mlade, odrasle i vladajuće - Greta Thunberg, 16-godišnja Šveđanka koja je u prvi plan nametnula raspravu o klimi i budućnosti našeg planeta. Već mnogo godina znanstvenici i zagovaratelji promjena pokušavaju ukazati na opasnost koja se krije iza ugla – izumiranje koje smo sami prouzročili.
Informacije koje svakodnevno saznajemo poprilično su deprimirajuće; godišnje 4.2 milijuna smrti dogodi se upravo zbog posljedica zagađenja, a osam milijuna tona plastike završi u našim morima. Do 2050. godine, istraživanja upozoravaju - u oceanima će biti više plastike nego riba. Da i ne spominjemo koliko je već životinjskih i biljnih vrsta izumrlo zbog naše nepažnje te činjenicu da godišnje tri puta više ljudi umire zbog zagađenja, nego zbog AIDS-a, malarije i tuberkuloze zajedno. Iako toliki odaziv prosvjednika diljem svijeta za spas ekologije leži upravo u ozbiljnosti i nužnosti cilja za koji bi se trebali boriti, ne smijemo zaboraviti na snagu i volju pokretača i volju pokrenutih koji su zaista inicirali promjene – proglašavaju se klimatske krize koje uvelike utječu na upravljanje gospodarstvom zemlje, uvode se zakoni o ograničenju korištenja plastike, a toj su temi važnost također dali mediji i društvene mreže.
U svakom slučaju, oni koje vi odrasli još nazivate mladima pokazali su što to znači uzeti politiku i brigu o važnim i osjetljivim temama u svoje ruke. I zaista, mladi su se krenuli boriti za svijet u kojem oni žele živjeti ma koliko promjene nekima drastično zvučale. I naravno, usred doba koje obilježavaju ratovi i nemiri, i naše učenje i informiranje o navedenom, mi smo naučili razlikovati dobro od lošega i točno od netočnoga. Možda nas baš to tjera da se borimo protiv nepravde koje ima i previše.
To kako mladi vide svijet vrlo je jednostavno: u takvom, našem svijetu svi bi trebali imati jednaka prava, bez obzira na razlike među nama. Naš svijet čini se logičan, no realnost, barem nam tako vi odrasli pokazujete, sasvim je drukčija. Ljudi diljem svijeta, i to još u 21. stoljeću, suočavaju se s nepravdama, diskriminacijom i nejednakošću. A najtužnije je što to dopuštaju upravo oni koji su na vlasti. Laži, korupcija, rad samo za svoju korist uzimaju danak u društvu tako što sve manje i manje ljudi vjeruje u politiku i političare. Mladi su razočarani u sustav, i tome, ako ništa drugo (a ima mnogo toga drugoga), svjedoči i loša izborna izlaznost.
Ono što nas mlade iz dana u dan razočarava je to što vidimo koliko ti isti odrasli koji nam od najmlađe dobi govore da je laganje ružno, lažu nama u oči kada govore da promjene dolaze i da će one biti revolucionarne. U trenutku kada se već kao mlada osoba toliko puta razočarate u sustav i sve koji sudjeluju u njemu, imate dvije opcije – odustati od svega i okrenuti sustavu leđa ili pokušati nešto promijeniti. Nadam se da će sve manje ljudi u budućnosti izabirati ovo prvo. No, generalno gledajući, politika je prestala biti cijenjeni smjer u mlađoj generaciji. Umjesto toga tu temu nakratko prokomentirate i negodujete jer znate da su vijesti gotovo uvijek loše. Stoga vjerujem da je važno mlade puno više educirati o politici i njezinoj važnosti za svakog pojedinca.
U škole bi se trebale uvesti dodatne edukacije o zaista bitnim stvarima koje uvelike utječu na svakodnevni život, neke primjenjive stvari i znanje, a ne da samo učimo slova na papiru. Da, tako ste vi prije nas radili, no vremena i tržišta se mijenjaju, a oni koji tek uče o svijetu u kojem će se ubrzo morati snaći, trebaju iz škola izlaziti s realnijom percepcijom sadašnjeg doba. Smatram da hrvatski školski sustav uopće nije prilagođen onima kojima bi ponajviše trebao služiti, djeci.
Uvijek su profesori ti koji od sustava izvuku ono najbolje pa tako korisnost i razina kvalitete vašeg znanja ovisi većinom o njima. Kada bi školstvo bilo drugačije “uređeno”, vjerujem da bi i učenici i profesori i ta jadna, izmučena reforma školstva, napokon odahnuli. Koliko sam ja osobno iz sve te zamršenosti oko reforme shvatila, ne očekuje se da će se mnogo toga promijeniti. Da, učenici će učiti nešto drukčije gradivo u različitim razredima i poneke cjeline bit će izbačene, ali to nije ni bio glavni problem školstva.
Po meni najveći problem krije se u opširnom znanju koje mi moramo posjedovati da bismo prošli kroz srednju, a i osnovnu školu. Recimo, koju god gimnaziju upišete, imat ćete 15 obaveznih predmeta. Još kada razmislite koliko su neki opširni, a koliko se mnogo gradiva mora naučiti u kratkom periodu, shvaćate koliko je to zahtjevno. Također, rad ne prestaje dolaskom kući, on tek tada kreće. Takvim sustavom stvorili ste robote koji, istina, znaju otvoriti knjigu, naučiti s razumijevanjem, no češće bez njega.
Jeste li se, odrasli, ikada zapitali što će toj djeci to u budućnosti značiti? Premalo primjenjivog sadržaja i previše nepotrebnih informacija u udžbenicima činjenica je oko koje se svi možemo složiti, no zašto se onda ništa ne mijenja? Potrebno nam je manje predmeta jer i učenici su samo mladi ljudi kojima bi se trebalo dopustiti da barem u tom pogledu budu mladi i neopterećeni. No, čak i da nam se škola olakša, posrijedi je još jedna velika komplikacija u svijetu. A to su, kao što sam već spomenula, klimatske promjene.
Mladi konstantno pokušavaju ukazati na njih jer će se one pogotovo ticati nas, vaše djece i vaših unuka. Mnogi članci govore da će se u budućnosti smatrati neetičnim imati djecu jer nije pravedno dovesti ih na svijet znajući kako neće moći voditi normalan život zbog promijenjenog stanja na planetu. Zastrašujuće je slušati u kakvoj se opasnosti nalazimo, tim više što se mnogi oglušuju na upozorenja. Upravo to je iznimno teško – nagovoriti građane svih država da ponovno slušaju.
Uza sve dnevne brige, teško je čak i zamisliti kakva se katastrofa sprema za svega 11 godina, no moramo natjerati sve da se pobrinu o glavnom problemu čiji ćemo stvarni, razorni oblik osjetiti tek za nekoliko godina. Pitanje je možemo li uopće spasiti ono što je preostalo? Nadam se da možemo, no vrijeme teče, a nade za spas je sve manje. Možemo se složiti da problemi tinejdžera i mladih ljudi općenito nisu onakvi kakvi su nekoć bili. Mladi nisu tražili da budu upleteni u političke probleme sada kada bi trebali izlaziti s prijateljima. Nisu tražili to da se moraju boriti za vlastitu budućnost umjesto da uče za nadolazeći ispit.
Okolnosti u kojima se svijet i javnost trenutačno nalaze to traže od nas. Mladi žele svijet u kojem je sloboda pojedinca strogo poštivana i dana svima. Mladi žele svijet u kojem, ako je potrebno, profit može biti stavljen u drugi plan, a ljudskost, empatija i briga za druge u prvi. To nam je važnije od novca. Mladi imaju svoj glas i svoje glave. Trudimo se ne biti iskorišteni u svrhu političkih igrica jer nismo skupina kojom se manipulira da bi se osvojila politička nadmoć. Mi smo budućnost i zato stare, već oštećene sustave moramo zakrpati.
Ovo je generacija koja je odrasla okružena tehnologijom. Od malena smo uključeni u ono što se događa na drugome kraju svijeta i znamo reagirati. Ovakvu generaciju svijet još nije vidio i prvi smo te “vrste”. I da, teško je, jer sigurna sam da mnogi od nas stalno slušaju kritike o tome kakvi smo. No istina je da smo odrasli i dok to još fizički nismo, stoga smo spoj razuma i brzopletosti, ali i neracionalnog i sabranosti. I nije istina da su takvi svi tinejdžeri, nego je ova generacija specifična. Rođeni i sazreli u dosta kasnom poslijeratnom dobu, oduvijek živimo u demokraciji i zbog slobode koja nam je dana vrlo vjerojatno se isključivo u njoj možemo ovako dobro snalaziti.
U posljednjih nekoliko godina spoznali smo kakav glas imamo i što sve možemo promijeniti. No trenutačno stanje, naš idealan svijet gotovo da se čini utopijskim, iako zapravo takav ne bi trebao biti. Da, mi ne vodimo brigu i ne osuđujemo ljude zbog nacionalnosti, religije, seksualne orijentacije, spola, roda - jer sve to nas ne razdvaja. Nama su bitni jednaka prava, ekologija, mogućnosti i perspektiva. Zar je moguće da ste s time sve do sada čekali? E pa dolazi generacija koja će se upravo za to izboriti.
