Od zadovoljstva uspjehom Zagreb film festivala koji studentska i tzv.
naprednija mladež ovih dana ponovno doživljava kao statusni simbol,
zbog nešto se žita u kulturnoj politici prema mladima ne vidi uglavnom
dominantni kukolj. ZFF ima sposobnost okupljati mlade kao rijetko koja
kulturna manifestacija, što treba pripisati spretnosti karizmatičnog
direktora Borisa T. Matića da zna napraviti festival, ali jednako tako
i kod gradskih struktura ustoličavati sebe kao ekskluzivnoga pokretača
svih budžetnijih gradskih programa vezanih uz film.
Imamo, ponavljam, rijetku manifestaciju koja ispunjava svoj cilj i koja
je oaza usred ničega, a priču o toj ništavnosti najslikovitije ispričat
će vam duhovi iz hodnika zagrebačkoga Studentskog centra u kojem se ZFF
simptomatično održava. Naglašavajući pritom SC-ovu vlastitu
nerelevantnost u kulturnom djelovanju mladih i prema njima, koje ljudi
poput Matića uzimaju u svoje ruke.
U nekadašnjoj je državi SC bio jedno od žarišta kulturnoga djelovanja;
tu je održan jedan od prvih nastupa Pankrta koji je potaknuo Štulića da
“ponovovali” Azru, koja se ne slučajno i slikala za pozadinu
debitantskog albuma upravo na ulazu u SC, preko teatarskih nastupa
Kugle glumišta i raznih izložbi, do Polet-platzova s kojega su kretali
svi bendovi koji su imali nešto reći... Istodobno, u današnjem “Pauku”,
a nekada otvorenoj pozornici studentskog doma na Savi, svoje su prve
nastupe održavali “Haustor”, “Film”...
Prostorije po studentskim domovima i klubovima nekada su nastanjivali
kinoklubovi, književne i glumačke radionice, a tko je u njima danas?
Raznorazni predstavnici studentskih udruga bez ikakvoga poriva da
djeluju na ikoji način osim u smjeru vlastitoga konformizma,
dodvoravanja vlastodršcima ovoga ili onoga tipa i pronalaženja svoga
mjesta među njima, uglavnom na štetu zagovaranja prava i želja svojih
kolega koji bi željeli progurati neku drukčiju i “revolucionarniju”
ideju.
No, ponajprije razvijenim smislom za konformizam i strukture kojima
služe, njihovi predstavnici radije održavaju takvu klimu da se studente
organizirano može čuti jedino kada treba izboriti manje cijene u menzi.
Rekao sam već kakav je tada bio glazbeni ukus budućih intelektualaca.
Tko su danas najviđeniji zabavljači na brucošijadama? Jole, Stavros i
Baruni.
Politikantstvo i oportunizam u svim sferama promijenili su život i
kriterije, iz mladih sve više istjerivali svojstveni im bunt i potrebu
za umjetničkim i intelektualnim poticajima, pa Grad ne može oprati svoj
dio odgovornosti (ne može se upirati ni u koga konkretno, jer nije
riječ o pojedincu, nego o kontinuitetu) ni da plati tri ZFF-a. Nije ovo
nikakav žal za prošlim vremenima, nego žal zbog sadašnjosti.
U POVODU
