U godini u kojoj nije bilo međunarodnih uspjeha reprezentacije i klubova, osvajač olimpijskog srebra iz Moskve (1980.) Damir Polić (70) najviše je glasova dao prvom centru reprezentacije Josipu Vrliću. U 36. Večernjakovu izboru za vaterpolista godine svoju je preferenciju Splićanin objasnio ovako:
– Vrlić je igrao jako dobro, kako u klubu tako i u reprezentaciji. To je jedno od najtežih igračkih mjesta, a Josip je imao veliku realizaciju i izborio je velik broj igrača više. On, i kada ne zabija, ima velik udio u igri.
Odanost matičnom POŠK-u
Na drugom i trećem mjestu također su reprezentativci.
– Marinić Kragić često je šutom rješavao teške situacije. Rasni je strijelac. Burić pak igra sve pozicije, beka, centra, vanjskog u napadu. Treneri takve tipove igrača obožavaju, jer mogu ulaziti kao drugi centri.
Među sedmoricu najboljih naš je sugovornik uvrstio jednog vratara i još tri vanjska igrača.
– Maro Joković strahovito je dobar igrač, velike plivačke brzine, kontraš koji pobjegne. Ljevoruk je, što je uvijek dobrodošlo u sportu s loptom. Ljevaci su uvijek nezgodniji, tako da i njegov šut, koji je kvalitetan, više dolazi do izražaja. Žuvela je u obrani dosta siguran pa ga izbornik koristi protiv centara, a zna dobro odigrati i u napadu. Vukičević je više igrač napada, jako je kvalitetan na lijevoj strani.
GALERIJA Hrvatske rukometašice šokantno ispale sa SP-a
Hvaljeni Joković u karijeri je promijenio nekoliko klubova pa se vratio u matični Jug, baš kao što je to učinio i Polić nakon talijanske epizode. A prije toga ovaj je centar dva desetljeća bio vjeran svom POŠK-u.
– U naše vrijeme bilo je jako teško prelaziti iz kluba u klub, a ja sam bio prvi poškovac koji je igrao za reprezentaciju. U nju sam upao kada su sidraše igrali Bonačić i Lozica.
Damir je za reprezentaciju bivše SFRJ odigrao 278 utakmica, i to između prvog SP-a u Beogradu (1973.) i EP-a u Splitu (1981.). U tom je razdoblju na najvećim svjetskim natjecanjima osvojio pet medalja (jedno olimpijsko i dva europska srebra te dvije svjetske bronce), ali nijedno zlato, osim onoga mediteranskog u Splitu (1979.).
– U bazenu me zlato nije htjelo. Mi smo na Olimpijskim igrama u Moskvi, u finalu u kojem sam zabio dva pogotka, izgubili zlato za jedan pogodak.
A naš je sugovornik zlatar po zanimanju.
– Nisam više u zlatarskom poslu. Jedno sam vrijeme radio u poduzeću koje se zvalo Tehničar, a kasnije sam otvorio zlatarnicu privatno i nju sam vodio 15-ak godina. Imao sam je još dok sam igrao, a na kraju sam je ugasio. Ja sam volio taj zanat, volio sam da nešto bude mojih ruku djelo. Danas je to sama trgovina i više se zaradi na jabukama i krumpirima nego na zlatu, jer je marža vrlo mala. Od nabavne do prodajne cijene vrlo je mala zarada.
VEZANI ČLANCI:
Je li, dok je imao vlastitu zlatarnicu, bio u strahu da ga netko ne orobi?
– Nisam. Za to postoje sefovi i alarmi, no sefove i alarme izmislili su lopovi pa tko je pravi lopov taj i sef zna obiti.
Za razliku od splitskih Mediteranskih igara, tadašnja reprezentacija na splitskom Europskom prvenstvu nije bila bolja od petog mjesta.
– Bilo je to veliko razočaranje. No, mjesec i pol dana prije EP-a u prometnoj nesreći, dok je išao na pripreme reprezentacije, poginuo nam je izbornik Miro Ćirković pa je reprezentaciju vodio pomoćnik. Miro nas je jako dobro poznavao i to je bio toliko velik gubitak da nismo uspjeli doći k sebi. Da Ćirković nije nastradao, mi bismo osvojili medalju.
Je li usporediva navijačka podrška koju su Polić i suigrači mu tada imali u Splitu s onom koju su lani u Spaladium Areni imali izabranici Ivice Tucka?
– Tu nema usporedbe. Obišao sam mnogo velikih natjecanja, ali takvo navijanje nisam vidio. Toliko gledatelja bilo je možda jedino u Beogradu, ali samo u finalu Europskog prvenstva. Organizacija ovog EP-a bila je besprijekorna, a atmosfera u Spaladium Areni nezaboravna. Te 1981. sve je bilo zajedno, vaterpolo, plivanje, skokovi u vodu pa vaterpolo nije bio žarište. Danas su ta natjecanja odvojena.
Nedostajale su jače uprave
Polić je bio klupski suigrač Milivoja Bebića, tada najboljeg vaterpolista svijeta i jednog od najboljih bekova svijeta Denija Lušića, inače najtrofejnijeg igrača POŠK-a.
– Beba je prvi put za reprezentaciju zaigrao na Mediteranskim igrama 1979. a već na Olimpijskim igrama u LA-u, pet godina kasnije, bio je najbolji igrač olimpijskog turnira.
A i POŠK je bio nešto posebno.
– POŠK je 80-ih godina imao najjaču momčad u povijesti kluba, ali sazdanu od igrača iz klupskog podmlatka. Osvojili smo tada dva Kupa Jugoslavije, dva Europska kupa i jedan Superkup, kada smo pobijedili Pro Recco. Bili smo jedini klub koji je bez ikakvog pojačanja dosegnuo tu razinu.
VEZANI ČLANCI:
Kako stari poškovac gleda na to da su splitski klubovi (POŠK, Jadran, Mornar) tako teško dolazili do naslova državnog prvaka? Je li možda nedostajalo podrške Grada?
– Po mom mišljenju, nedostajale su jače uprave. One nisu bile ni blizu onoga kakve su igrače ti klubovi imali. Mi smo nekoliko puta bili vrlo blizu trofeja, imali smo ih na dlanu, no nismo imali jaku upravu. A dubrovački Jug ne samo da je imao odličnu momčad nego i jednako dobru upravu, a bez tog zajedništva nema ni klupskih rezultata – zaključio je Polić.
Izbor Damira Polića
1. Josip Vrlić (Radnički/Jadran) 7
2. Jerko Marinić Kragić (Jadran) 6
3. Rino Burić (Jadran/Jug) 5
4. Marko Bijač (Olympiakos) 4
5. Maro Joković (Jug) 3
6. Marko Žuvela (Jug) 2
7. Ante Vukičević (Marseille) 1
NAPOMENA: Glasati možete i vi, poštovani čitatelji, na mrežnim stranicama Večernjeg lista i Hrvatskog vaterpolskog saveza.
Prvi centar reprezentacije Josip Vrlić, i kada ne zabija pogotke, donosi veliku korist jer izbori velik broj igrača više, ističe Polić
