Uoči subotnjeg prvog nastupa hrvatskih vaterpolista u singapurskoj misiji obrane naslova svjetskih prvaka razgovarali smo s kapetanom "barakuda" Markom Bijačem. Jedan od najboljih svjetskih vratara dugo je u reprezentaciji, ali kapetanski staž relativno mu je svjež.
– U posljednje vrijeme kapetan je bio Krapić, ja bih uskočio kada on ne bi bio u sastavu, a za stalno sam kapetan od kada Ivan nije u reprezentaciji.
Što sve podrazumijeva ta uloga kapetana?
– Već dugi niz godina mi stariji igrači dijelimo taj, može se reći, mali teret kapetanstva. To su neke stvari vezane za igru i svlačionicu za koje se podrazumijeva da ih stariji igrači iznesu. Mislim da smo jako dobro usklađeni i u tom segmentu. Mi iskusniji moramo biti hladnije glave nego što su ovi mlađi pa u nekim trenucima treba i smirivati situaciju. Ili pak podizati tenziju kada je to potrebno. Ima tu i taktičkih stvari oko kojih mi igrači moramo reagirati između sebe, u trenutku.
Vi ste prilično glasan vratar ne samo u smislu dirigiranja obranom nego i preko cijelog terena, ako treba.
– Ja s gola možda vidim malo bolje neke stvari nego igrači koji su u klinču, u kontaktu, i pod vodom. Već mi je ušlo u naviku da te neke stvari koje vidim prenosim.
Obrana je ključ uspjeha
Koliko vratarova partija ovisi o igračima koji su u obrambenom bedemu ispred njega?
– Uvijek to govorim, ovisi stvarno dosta. Ogromna je razlika biti na vratima kada ispred sebe imaš agresivnu i požrtvovnu obranu koja ne ostavlja suparniku puno prostora i prisiljava ga da upućuje udarce kada je umoran ili iscrpljen. Onda je takve udarce nama vratarima lakše braniti. U suprotnom, kada suparnik ima puno vremena i prostora i dolazi odmoran na udarac, sigurno da je i nama vratarima dosta teže. Mi vratari ovisimo puno o obrani i zato i svi treneri stavljaju toliki naglasak na taj dio igre. Obrana je ključ svakog velikog uspjeha.
Dakle, i u vaterpolu vrijedi ona da obrane osvajaju medalje.
– Ja vjerujem da vrijedi. Kažem, vrijedilo je do sada po starim pravilima. Sada ćemo vidjeti kako će to izgledati na prvom velikom natjecanju po novim pravilima. No siguran sam da će biti jednako važno.
Po pravilima igre i vratari imaju priliku zabijati. Ne samo iz eventualnog raspucavanja peteraca nego i iz igre.
– Bilo je i prije da vratar može ići u napad, a sada će to vjerojatno biti još i više izraženo. Zbog toga će se i više događati da vratari postižu pogotke.
Jeste li vi i prije zabili koji pogodak s vrata na vrata kao što ste to učinili u prijateljskoj utakmici s Talijanima?
– Zabio sam pogodak baš Denisu Šefiku dok je branio u Budvi. Bio sam tada u Mornaru, na početku karijere. On je bio dosta izašao. Lopta se odbila u korner i on je krivo dodao u kontru, a ja sam došao do nje i zabio pogodak preko cijelog terena.
Sada će biti lakše, jer igralište je pet metara kraće?
– Da, da, pet metara je kraće i to je pravilo da možeš izvaditi vratara.
Kako se vama u cijelosti sviđaju ta nova pravila?
– Ne znam što bih rekao. Ne treba se žuriti sa zaključcima. Pravi test slijedi tek u Singapuru. Ono što je sigurno jest to da će i nama vratarima i igračima to biti fizički još zahtjevnije. Puno je više kontakta, klinča, puno je više udaraca, brži je ritam izmjene napada i obrane. Sve se podiže za stepenicu više i sigurno je da će nama igračima biti teže. Ono što mi svi priželjkujemo jest da to široj publici bude zanimljivije gledati. Ako bude, svi ćemo biti zadovoljni.
Nakon šibenske prijateljske utakmice s Italijom, izbornik Tucak morao je nekim igračima reći da su prekobrojni, a kao mlađem, i vama se to događalo. Kako ste se tada vi osjećali?
– Bio sam ja prekobrojan za Olimpijske igre u Londonu, a bio sam na pripremama i za Šangaj pa nisam išao na Svjetsko prvenstvo. Bio sam, doduše kratko, i na pripremama za Prvenstvo Europe u Zagrebu 2010. A i kroz mlađe reprezentacije sam to prošao. To je dio našeg sporta i moraš se naučiti nositi s time, složiti sebi u glavi da ti to bude dodatan motiv da jednog dana postaneš dio te završne momčadi za velika natjecanja. Sigurno da nije lako tim momcima i ja im zahvaljujem jer su i svima nama pomogli. Ostavili su sve što su imali i na to mogu biti ponosni. Siguran sam da će oni jednog dana činiti reprezentaciju.
Kao i u svim ekipnim sportovima, zacijelo su i u vaterpolu četvrtfinalne utakmice te koje izazivaju najveće psihološko opterećenje?
– Moguće da jesu. Ja osobno na velika natjecanja gledam kao na neki proces i ta izvedba u skupini ima velik utjecaj na ono što se događa kasnije. Zvuči kao floskula kada se kaže idemo utakmicu po utakmicu, ali svaka od njih nadograđuje neke elemente koji se akumuliraju za četvrtfinalne, polufinalne pa i finalne utakmice. Tako da ne gledam na četvrtfinale kao na zasebnu epizodu, već velik utjecaj ima i ono što se prije događa. To je zbir svega pa tako i pripremnih utakmica u kojima stječeš samopouzdanje. Četvrtfinala jesu, ali ako dobro odradiš ovo prije, ipak je malo lakše.
Podržao sam gradonačelnika
To pravilo očito nije vrijedilo za posljednje Olimpijske igre, na kojima se dogodilo da je Hrvatska u četvrtfinale ušla s dva poraza i da se sučelila sa Španjolskom, koja je u borbu za polufinale ušla s pet pobjeda. Furija je tog časa izgledala kao budući olimpijski pobjednik, a Hrvatska je pak u taj dvoboj ušla s određenim nesigurnostima proisteklima iz ona dva poraza.
– Slažem se, svi su ih vidjeli kao favorite, no mi smo bili sigurni da imamo kvalitetu da im se suprotstavimo. Bili smo mirni i koncentrirani te iznimno motivirani da pokažemo da one dvije u skupini nisu zapravo pravo ogledalo kvalitete hrvatske reprezentacije. Ušli smo maksimalno angažirani i motivirani. Dobro smo ih analizirali i kontrolirali utakmicu od početka do kraja.
Odigrali ste briljantno i polufinale s Mađarskom, a onda, kada se na vas gledalo kao na favorite finala, zlato se nije dogodilo.
– Moramo biti iskreni i reći da taj finale nismo odigrali na razini kao četvrtfinale i polufinale, ali jako je teško zadržati tu visoku razinu. Jesmo li se možda previše potrošili u prethodne dvije utakmice? Ne znam, teško mi je sada reći jer nisam nikad pogledao tu utakmicu, malo mi je teško to gledati. No nema se što reći, Srbi su nas izdominirali i zasluženo pobijedili.
Budete li ikad pisali autobiografiju, koliko će veliko poglavlje biti 2024., godina u kojoj je Hrvatska igrala finala sva tri velika svjetska natjecanja?
– To je stvarno uspjeh kakvog se ne sjećam da se dogodio i u jednom sportu. No očekuju nas novi izazovi pa ne razmišljam sada puno o tome, ali jednog će se dana o tome zacijelo puno govoriti.
Nakon godina pečalbarenja, vratili ste se u Hrvatsku. Je li to bila i obiteljska odluka?
– Jest. Šest godina bio sam izvan Hrvatske, imam suprugu i sina i sve mi je jednostavnije u Hrvatskoj. Prošle sezone uvjerio sam se da nisam pogriješio i više sam nego zadovoljan kako su me dočekali u Jadranu, koji je potvrdio da je najbolja momčad u Hrvatskoj i da sam donio ispravnu odluku.
Hvala Bogu da se i u Hrvatskoj igra vrhunski klupski vaterpolo. Jedan košarkaš Bijačeve kvalitete zasigurno se nikad ne bi vratio u neki hrvatski klub, recimo iz Olympiakosa u Split, jer je liga preslaba.
– Osim Rina Burića, koji je sada otišao u Pro Recco, svi naši reprezentativci igrat će u Hrvatskoj. To je ogroman uspjeh Saveza, lige, klubova i ljudi koji ih vode. To je kvaliteta za koju sam siguran da će utjecati na reprezentaciju jer jako je važno da mladi igrači stasaju uz reprezentativce, da imaju od koga učiti. Da se iz kola u kolo susreću s najboljim hrvatskim igračima.
Kako se dogodilo da ste se politički angažirali, zagovarajući na lokalnim izborima HDZ-ova gradonačelnika Matu Frankovića?
– Dao sam podršku projektu za koji mislim da je najbolji za grad Dubrovnik u sportskom smislu. No još uvijek sam maksimalno angažiran igrački pa ćemo vidjeti što će budućnost donijeti. U svakom slučaju, živjet ću u svom gradu, ma gdje god završio igračku karijeru.